Piše: Brano Mandić
Moji se drugari tako urnisali od rakije i koječega da su te mračne ratne ili međuratne noći krenuli pješke iz Kotora za Bar. Bila je to nekakva opklada, hormonski trans u koji su bakovi upali, dvojica dovoljno ludih da za sobom povedu i jednog sudiju, vjerovatno najviše pijanog, ali pravičnog.
Tunel Vrmac
I krenuli su sa srećom. Prošli kotorski tunel, izašli na mračnu magistralu, krenuli kontra aerodromu, strateškoj tački. Sve je mirisalo na povraćku i istoriju, te se sad ispričavam što ne znam tačan datum, sat i čas kad je jedan od gospode pao u jarak i uganuo nogu, što je bio kraj suludog puta.
Pripovjedam ovu storiju kako su je meni govorili, uvijek uz neki sentimentalni polusmijeh. Prati to naše lokalne golgote devedesetih. Znaš kako, mladi čovječe, kad si mlad onda si mlad, zalud devedesete i ratovi, posebno ako su ti ratovi u okruženju. Vrlo brzo shvatiš da ti je guzica na sigurnom i pustiš se najpoganijim porivima jedne nekontrolisane energije, čak slaviš potajno boga Marsa jer je uništio rutinu svakodnevice, omogućio ti da živiš bez ikakavog reda.
Takmičenje je, dakle, prekinuto povredom skočnog zgloba. U mrklom mraku na petom kilometru od Vrmca, tri pijana mladića se polako trijezne u tmastoj noći. Bez svijetla i nade da će prije zore stići do trošnog studentskog stana, tri musketara promašene mladosti, tri dobričine koje nisu bile na nivou istorijskog trenutka da uče marljivo i emigriraju, krenuli su nazadačke, šlepajući ranjenika, jedinu žrtvu te ratne, poratne, ili međuratne noći, ne mogu sa sigurnošću da tvrdim.
Crna limuzina je stala i vozač je pitao momke koji matrak rade u svitanje na cesti. Tri sombrerosa bili su dovoljno lukavi da puste povrijeđenog da govori i isprosi prevoz u bemveu, audiju, ili mercedesu, zar je važno kad kliziš kroz noć prema Kotoru i toplom kauču na rasklapanje kakav su obično dužili studenti pomorstva i brodogradnje.
Riječ po riječ, odakle ste, kud ste naumili i tako dalje, tri majmuna odlučili su da budu iskreni i priznaju vozaču i suvozaču da je kleta opklada krivac što su se suturali u jednek. Nisu uspjeli da iznesu ni projekcije po kojima je jutro trebalo da ih nađe nadomak Budve, nisu još uspjeli ni da iznude cigaretu od raspoloženog vozača, kad je čovjek sa suvozačkog mjesta okrenuo glavu da ga ova trojica pozadi osmotre.
ĐI…ĐI…ĐINĐIĆ!!! zavapio je moj drugar. Jeste, Đinđić Zoran, glavom i bradom sklonjen u Crnu Goru naišao je kao spasilac te mrkle noći i našao za shodno da pokupi tri budale koje su do Kotora slušale njegovu pripovjest bez daha. Govorio je Đinđara kako je i on sam kretao stopom za Njemačku, kako on cijeni riješenost i ludost mladih ljudi, i sad već ovo pričam bez dokaza, ali uvijek mi je bilo na umu da ih je zajebavao onako urnisane i sulude.
Kao istinski servis građana dr Đinđić je povezao moje drugove do studentskog smještaja. Drugi put ću svratiti, rekao je. Bilo je blizu jutra, ili je već pukla zora, ili je noć bila gluva, kad je limuzina nastavila prema Herceg Novom, što ukazuje da ovo ipak nije ratna zgoda, jer šta bi Đinđić u Herceg Novom čija su brda bila meta kao i mornarički potkopi u Kumboru? Osim toga, u ratu su valjda bile blokirane ceste, makar za pijane pješake. I to su otprilike svi dokazi da ovo nije ratna zgoda.
Studentska knjižica Zorana Đinđića
© zorandjindjic.org
Sve što se desilo kad sam bio mlad bilo je u ozračju građanskog rata, ni tamo ni ovamo, i sve je bilo uronjeno u manijakalne tonove koje i danas slušam. Ono što je sigurno, u havariji razuma i mraku gorljive mržnje, taj se Đinđić makar odvajao šarmom i ljepotom izraza. Toliko znam. Nije ovo hagiografija, ni fb sućut, niti umijem da vagam istorijske zasluge. Ono što znam jeste da su ga ubili na ulici kao psa i odredili način na koji se politika ima voditi na ovim livadama u narednih sto godina.
Juče je bila godišnjica Đinđićeve smrti, pa rekoh da krenem pijan od Kotora, kroz tunel, što da ne, ionako je svuda isti mrak.
Izvor: Facebook