Davno je Marko Miljanov napisao ‘Primjere čojstva i junaštva’. Došlo je novo vrijeme, za nove primjere, ali ovaj put časti i poštenja. Dosta je bilo junaštva. Mada ni junaštva kod Banja – koji je junak ove priče – ne fali.
Banjo se decenijama pati kao poslanik u Skupštini, iako ni sam ne zna što će mu to, kad je mogao fino, sa mirom, da uživa na fakultet kao profesor – kako jednom izjavi. Takav je to čojak. Đavoli mu ne daju mira, decenijama se bori da nam svima bude bolje. Bori? Malo je to reći. Prosto gine da nam bude bolje. Pravičan je ka’ on, pa se često ne može iskontrolisat’ dok izlaže u Skupštini – sve o zakonima. Nikad ne priča neku bezveznu priču. Tako iznerviran u borbi za pravdu, Banjo počne da viče, prijeti, mlati. Rukama da mlati – da me pogrešno ne shvatite. A obavezno pomene i da je sa Brijega od Morače, Staropodgoričanin, da se je družio sa muslimaninima – ne muslimanima već muslimaninima, koje puno cijeni i poštuje, što se vidi po načinu kako ih oslovljava. Banjo je i jedan od sto najpametnijih ljudi na svijet – sa sertifikatom. Iako je jako skroman, u žaru borbe za pravdu omače mu se da i to saopšti. Inače ne bi. Banjo je i vjerujuvši. Ono baš vjerujuvši. Nekad je bio predsjednik Crkvene opštine Podgorica Crnogorske pravoslavne crkve, sad je samo običan vjernik Srpske pravoslavne crkve. Važno je da vjeruje tj. da je vjerujuvši. Pogotovo sad, kad je to postalo najvažnija politička i društvena karakteristka.
Na svaku nepravdu našem junaku se prosto iskidaju živci, zaboli ga stomak od muke. Ne može da trpi nepravdu – pa to ti je. Poginuće za pravdu, kao što je pogiba’ mnogo puta, ali je ka’ mačka. Bog mu je da’ devet života.
Potiče iz jedne od najškolovanijih porodica u Crnoj Gori, ali mu dvoje članova ne rade, to jest nijesu radili, iako su vrh i top u svojoj struci. Uprkos tome, on nikada ne bi imao obraza da traži da ih neko preko veze zaposli, jer to je za njega najveća mizerija – reče dok je bio opozicija, u emisiju ‘Živa istina’, kod svog omiljenog novinara, kojeg, iako se u svemu ne slaže sa njim, smatra najboljim i najprofesionalnijim novinarom u Crnoj Gori. Srećom, u međuvremenu je Banjo postao vlast, koja je odmah prepoznala stručnost njegove porodice, pa ih je sve postavila na direktorske pozicije ili savjetnička mjesta. Mislim da nije istina da je kucka zaposlio da radi na obezbeđenju zgrade Vlade, iako mu je kucko baš rasan i strašan čuvar – svi kažu.
Imao sam čast da pregovaram i sjedim za istim stolom sa primjerom časti i poštenja, Banjom, kad su bili oni protesti što su ih zvali ‘Odupri se’. Čuš, da se odupremo nekim pjesmicama i šetnjom mafijaškom režimu, umjesto da se pobijemo sa policijom i izazovemo međunacionalne incidente da bi se umješala međunarodna zajednica, što su nas pametno savjetovali neki iz opozicije. Oni koji su do tada organizovali preko 150 uspješnih protesta.
Na tim pregovorima sporno je bilo što jedina prava opozicija nikako nije htjela da napusti Skupštinu i tako joj uskrati legitimitet, kao što to radi sada, kada je jedina prava opozicija vlasti čiji je njen najveći dio. I dok se satima bezuspješno pregovaralo – original ka’ ovo sad što se pregovara oko „poslednje ponude“ za obaranje postojeće vlade i formiranje nove, javi se Banjo i spasi situaciju. Veli Banjo: „Slušajte ljudi, mi to ne možemo potpisati jer se moramo pojaviti u Skupštinu ako nas osude za državni udar, ali ja vam dajem časnu riječ – a cijela Crna Gora zna što znači moja časna riječ, da ćemo je do tada bojkotovati“.
Laknu nam. Odahnusmo, prosto. Banjova časna riječ je jača od stotine potpisa, sve sa pečatima – kojeg nijesmo imali. Znali smo. Ne samo mi, već cijela Crna Gora.
Četiri dana nakon toga, zasijedala je Skupština. Na dnevnom redu je bio Zakon o kozmetici. Banjo, zajedno sa jedinom pravom opozicijom je imao još jedno časno, pošteno, i po običaju antologijsko izlaganje.