CAMERA OBSCURA Izvor: Cover za pjesmu „Schism” benda Tool | © Tool

Šizme

Camera obscura
Piše: Brano Koćalo

Neki ljudi samim rođenjem dobiju dva „maternja” jezika (jedan materin i još jedan jezik bonusa): zbog oca i majke koji govore različite jezike, ili pak zbog toga što u zemlji u kojoj se rodiš jezik tvoje majke nije dominantan u okruženju, pa prirodno učiš od rođenja još jedan. Blagodat sudbine.

Početkom ovog vijeka, ćirilica je ovdje počela da upadljivo nestaje iz javnog prostora (baš kao što se, jednako upadljivo, forsirala početkom 90-ih); prepuštena je zatim tzv. „retro snagama” koje su se, uglavnom, odvojile od monolitnog komada svedržeće vlasti, navodno po nacionalnom i ideološkom ključu. U osvit noći koja je tek padala, moglo se još vjerovati u nešto „neodređeno i neodređujuće”: u prednost kulture pisanja na dva pisma, koju je ovaj narod, u jednom izopačenom vremenu, okrenuo u tragični nedostatak. No odavno je već jasno da oblici slova ovdašnjem čovjeku imaju daleko veći značaj nego smisao onog što je napisano.

Kad su ćirilica i latinica postale identitet, zastava, totem, neprijatelj, adut, boja i Nacion, i to krvnički Nacion (nešto kao: MI ili ONI?), trebalo je ostati jedino uz upitnik na kraju te lažne dileme. Upitnik je to, zapravo, na kraju pitanja – među kakvim svijetom to živimo? Nema, naravno, ni jezičke niti suštinski bilo kakve kulturološke razlike između, sa vrha raspoređenih, nacionalnih „nas” i „njih” (koji god to bili, u etničkom smislu). Ljudi ovog podneblja, i pored predanog truda poslenika religije ili politike da pokažu da to nije tako, nose isto nasljeđe: jezika, navika, življenja. Svega onog osnovnog što čini jedan ljudski, društveni životni put. Kako onda razumjeti u čemu je tačka nesporazuma između podijeljenih „većina”? Generatori podjele su jasni, pa ipak tako duboku i široku podjelu ne može napraviti nijedan „generator” sam po sebi, pa ni politički niti vjerski. Ovakvo stanje je sprega više faktora, a na kraju ove formule nekako se uvijek izvuče manjak kulture, obrazovanja, vaspitanja. Svega onog čemu služe – škole. Ako je ovdje jezik jedina majka koja povezuje ljude različitih konfesija, jasno je onda da je upravo jezik prvi na redu za grubo silovanje i čerupanje. Sličnosti plaše jer približavaju. Vraćanje na primordijalni krik, na primata koji urla i kojem je to jedini argument svoje posebnosti je veliki ustupak mentalitetu čopora.

Taj se „adut razlike” koristi iscrpno danas, pa sve što je latinično jednima valjda ima biti „moderno”. Ćirilično je, po tom stanju svijesti, nazadno („velikosrpski”), nacionalistički, anahrono. Obje strane se jednako grčevito drže za ovaj znak demarkacije. Sve je, prema ovoj postavci, jednostavno i prepoznatljivo: naši pišu našim pismom, njihovi njihovim. Tako (pri)prosto i jednostavno! Ova razlika u pripadanju se dodatno dopinguje: novogovorom ili starogovorom (u novijem slučaju, i novopismom), kao licem i naličjem iste medalje isključive svijesti i još dublje tribalizacije. Umberto Ecco je to tako dobro pročitao, svaki fašizam nekako počinje jezikom i filtriranjem jezika.

Ovdje smo imali tu čast i slavu da se to učini i na nivou pisama. Neposredno pred vatru mržnje. Tada je već bilo lakše da se čitave zajednice vrate na spomenuti Urlik plemena. Danas je ovo još i uzdignuto do institucionalnog nivoa: neke sijede ili šuplje glave su katalogizirale „našu” i „njihovu” kulturu, trujući tako i sam jezik, po cijenu grotesknog izopačenja. Tako je u većem dijelu bivše države. Crna Gora je samo pokazni i donekle specifični primjer iste mjere. Kao himnu budućnosti onima koji dolaze nakon nas ostavljena je brižljivo odnjegovana Mržnja i Laž. Sram je ozvaničen i pečatiran, ima da se uči iz Najnovijih Udžbenika koji su za početak označili: Nas i Ovo vrijeme. Da bi bilo fašizma, morala je prethoditi šizma. Da bi šizma imala smisla, mora se produbljivati.

Ovaj „adut razlike” još jedan je trijumf kolektivne tuposti, besmisla i nepismenosti koji su razorili ovo društvo iz temelja. Jer, ko bi se normalan, recimo, hvalio da „ne zna” ili „ne koristi” pismo „arhineprijatelja”, čega smo se nagledali od ratova 90-ih koji se, samo malo drugačije, vode i danas? Uvođenjem novih pravila, „leksema”, „leksike”, rogobatnih riječi i konstrukcija, a uz opšti manjak osnovne pismenosti i najosnovnije lektire, mediji i institucije su postali ogledalo jezika i običaja današnje čaršije. Duh kasabe ili duh betonsko-staklene oaze novokomponovanih muljatora i bahatih tajkuna, isto je.

Zato falsifikati cvjetaju, dok se činjenice „ne znaju”, krivotvore ili umanjuju – jer je to potrebno Našoj stvari! Ovako podijeljenoj publici uvijek tako malo treba da shvati famoznu „suštinu prevare”, ali joj se ne da. Po čemu se vidi besmisao ovih podijeljenosti? Po upotrebi čovjeka. Po političkoj redefiniciji (nacionalnoj, ideološkoj i svakoj mogućoj) na koju ljudi pristaju, često gonjeni i ekonomskim razlogom, što je poseban specijalitet lokalne mentalitetske kuhinje. Recept uvijek ostaje isti, uz pojačavanje pojedinih začina. Zna se to, „oni” su ti koji nam nikad ne daju, a „mi” bismo htjeli, jer mi smo bolji, daleko smo bolji i kulturniji od njih! Ali oni uvijek prvi počnu, rade nam o glavi… Moramo se braniti! Tako je ugodno ostati ušančen u toplom trbuhu Rodovske zajednice. Pripadati nekom ko će misliti za Tebe, za Naše i za Nas. U sjenci svojih (najvećih) žrtava i svoje, stare i svete, smrti. Za život i za proklamovanu „ljubav prema bližnjem svom” – što ostane. I što se (medijski) (pro)pusti…

Dobar dio mirnih i indiferentnih ljudi se pušta tim kasapima sudbine, ni ne znajući cijenu. Cijena je i duhovna i etička katastrofa, kao posljedica opšte površnosti i neobrazovanja, od najosnovnijih nivoa.

Kako objasniti strancu koji pogleda u jugoslovensku kulturu unazad par stoljeća šta se ovdje događa(lo), kad ni ovdašnje ljude mnogo ne zanima vlastiti, jedini život i sudbina? Stranac koji zaviri u stare knjige, bar malo, i vidi tamo da su Vuk Karadžić i Đuro Daničić proglašeni za života počasnim građanima Zagreba; vidi Ilirski pokret ili Bečki književni dogovor kao početak savremene reformacije pismenosti svih Južnih Slovena; Ante Starčević koji je pisao na ekavici i Vuk Karadžić koji je pisao na ijekavici; Srbin Runjanin, tvorac hrvatske, a Slovenac Jenko, autor srpske himne; vidi i Njegoševe stihove u slavu svih porobljenih Južnih Slovena… Stavite samo ovo u današnji kontekst – ne zvuči li sve kao loš vic iz domaće radionice, izmišljotina i diverzija „neprijatelja”? Istina je upravo pretvorena u vic, u političke i manipulativne svrhe…

What the heck – opsovao bi Bruce Willis u nekom blockbusteru – oko čega se ovi idioti glođu? Ko još vidi njihove glupe razlike? Baš kao što se u prošlom vijeku, još ranih 70-ih, pitao Ernesto Sabato na jednom mjestu u velikom romanu Abadon, anđeo uništenja…

Tagged

3 thoughts on “Šizme

  1. 99 Kada vas je neprijatelj naveo da se borite s njim oružjem po njegovom izboru, da koristite jezik koji je izmislio, da vas natera da tražite rešenja među pravilima koja je on nametnuo, već ste izgubili sve bitke, uključujući i onu kojom ste mogli da ga pobedite… “

  2. Sun Cu u “Umeću Ratovanja”.

    99 Kada vas je neprijatelj naveo da se borite s njim oružjem po njegovom izboru, da koristite jezik koji je izmislio, da vas natera da tražite rešenja među pravilima koja je on nametnuo, već ste izgubili sve bitke, uključujući i onu kojom ste mogli da ga pobedite… “

Odgovori na Grlica Poništi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *