Nirvana

KolUMnična Borba
Piše: Brano Koćalo

Vijest da je izvjesni Spencer Elden, nekad 4-mjesečna beba sa omota antologijskog albuma grupe Nirvana „Nevermind” (1991), tužio članove ovog benda zbog „dječje pornografije” i „seksualnog iskorištavanja” na spornoj naslovnici, čin je još jedne u nizu sličnih komedija bez karaktera. Ovakve vijesti više ne mogu biti ni tragikomične, jer je sličnih „senzacija” i notornih „slučajeva” iz svijeta (pop) kulture bilo isuviše mnogo proteklih godina. U pitanju je jedan od fenomena duha vremena u kom živimo, koji se ne može nikako upakovati osim kao demonstracija agresivne gluposti.

Naime, danas 30-godišnji Elden tužbom potražuje 150.000 $ jer se „ovom fotografijom na kojoj se vide i njegove genitalije zapravo krše zakoni koji pokrivaju dječju pornografiju” i – kako je objasnio u tužbi, pitkim pravnim jezikom – zbog svoje seksualne naravi to može „biti okidač za instinktivni seksualni odziv kod onoga ko gleda tu sliku“. Okidač i odziv? Ne pomaže ovdje ni psihoanaliza koja kaže da i pegla može biti okidač za seksualni odziv; usisivač, limun, fen za kosu ‒ baš sve, za sve, može biti: Okidač i Odziv. Da li i kad nešto jeste okidač za devijantan seksualni odnos koji nekog ugrožava, te tretman tih nedjela ‒ to je valjda oblast psihijatrije, sudske medicine, pa onda i krivičnog prava i pravnih sloboda? U suprotnom, ljudi će se hapsiti zbog Zlomisli, što je i poruka Orwellovog košmara. Ne pomaže ni to što je Nirvana imala i ispoštovala ugovor sa Spencerovim roditeljima, kao ni to da je isti svoju slavu već dobro naplatio, kroz razne prodaje artikala sa svojim bebećim likom ispred dolarske novčanice na udici. Elden jednostavno, budući dosjetljiv, sad želi biti i osjetljiv i umiriti tu probuđenu osjetljivost, čime drugo nego dolarima. To mu se svakako i može, budući da živi u vremenu nikad većih prava i sloboda! No, mada jeste jasan pokazatelj anomalije ovog vremena, ovo je samo jedna logična posljedica u lancu nakaradne i licemjerne prakse.

Otvorila se polako nova epoha u dugoj hronici gluposti ovog svijeta, u kojoj svojevrsni Totalitarizam demokratije i Demokratski apsolutizam igraju uspješan tango pred cjelokupnim javnim mnjenjem, gušeći i ono malo otpora intelektualnih krugova opštem kultu zatupljivanja i njegovanja prosječnosti. Nekako se, očito ne slučajno, dekadencija u muzičkoj i pop kulturi poklopila sa ovim globalno nametnutim tango plesom. Razni kulturtregeri, provladine i nevladine agencije, specijalizovane međunarodne organizacije, neki eminentni tumači ljudskih prava, „influenseri” i svjetski čuvari „poštenja i dobrog ukusa u umjetničkom izrazu”, budno motre na potencijalne devijacije na polju umjetnosti, koje mogu uvrijediti određene pojedince ili društvene grupe. Da je ovako u pogledu najbrutalnijih narušavanja ljudskih prava i sloboda, poput prava na sam život jednog Juliana Assangea, ruže bi cvjetale.

Nacional-socijalizam je išao do ekstrema ‒ „devijantnu” umjetnost je želio uništiti, zabraniti i zauvijek je zakopati. Samo što je to radio sa svojim nimalo suptilnim tehnikama i buzdovanima. Danas su demokratska vremena, pa se ipak većina „problema” sa nepoćudnim umjetnicima rješava udarom na (po mogućstvu dubok) džep. Što bi se reklo današnjim lijepim i lepršavim jezikom iz priručnika o toleranciji i slobodi: umjetničkom činu u kom se neko nađe uvrijeđenim treba suditi ‒ zbog ugrožavanja prirode tankoćutnih i osjetljivih duša. Ili bar onih koji, samozvani, predstavljaju takve duše, i ne pitajući nikog; ovakve dušice zapravo najčešće pecaju priliku da se „na'vataju” velike love, odstrijelivši prigodnog kapitalca. Kriteriji uglavnom ne postoje, samo prilike. Mnogo češće bude osuđen umjetnik za „neukusan” čin nego nekakav uticajni milijarder ili politička zvjerka za ozbiljan krimen. Ovo se pravilo, vidimo, primjenjuje u svakoj prilici. Što apsurdniji zahtjev, to veća šansa da se dođe do novca. Tako su do apsurda dovedeni osnovni princip i uloga pravde i prava, koji se polako pretvaraju u svjetski turbo kič i turbo folk.

Jedan Salvador Dali danas bi bio nemoguć, ako u međuvremenu ne bi postao i vlasnik kakve moćne multinacionalne industrije namještaja i galanterije, pa tek zatim i uticajni slikar sa kamarilom vrhunskih advokata iza sebe. Andy Warhol i David Bowie igrali bi eventualno karte u njujorškom Central parku, u poderanim džemperima, razdijelivši, već na početku karijere, sva prava i tantijeme ubogim i uvrijeđenim personama koje bi ih tužile za narušavanje integriteta ličnosti i sl. Da se pitalo ovo doba, Ginsberg ili Bukowski, zbog prljavog i rodno nekorektnog jezika, ne bi ni postojali kao relevantni pisci, ako ih, prije književne slave, ne bi strefila nekakva munja lukrativnog scenarija, holivudskog naučno-romantičnog spektakla o ljubavi između stjuardese i ljubomorne mašine za veš. Dotle su stvari već došle ili otišle.

Ovako se, sad već bez zezanja, došlo i do sve omraženijih Braće Grimm i njihovih bajki koje su, otkriva se to i dokazuje, prepune „subliminalnih seksualnih aluzija i nastranosti”. Da su braća živa, današnji Korektori bi na vrijeme spriječili kvarenje tolikih generacija na podmukao i nedostojan način!

Tako se dolazi do surovog i često apsurdnog, a opet legitimnog metoda moderne cenzure koji se zove: autorska i ljudska prava. Ovi zakoni se primjenjuju u najširem mogućem spektru, a najplodotvorniji su u gušenju slobode izraza. Jer tamo gdje je ovakva cenzura, prirodno dolazi i stvaralačka autocenzura, što je generalno najpogubnije za bilo koju vrstu Stvaranja i Evolucije svijesti. U primjerima poput „Slučaja Nirvana” ova „prava” kreću i retroaktivno. Ne treba se onda začuditi ni ako mnogi slikari iz 19-og i 20-og vijeka jednog dana budu proglašeni opscenim manijacima i lagano sklonjeni iz velikih galerija, ostavljeni isključivo istoričarima umjetnosti i timovima psihologa. Tako će ostati samo, legitimno, dostupno i vrlo po vrlo povoljnoj cijeni ‒ savremena produkcija nasilja i seksa na TV i na  internetu. Po mogućnosti uživo. Aktuelne „farme” i slični programi su tek početni korak u tom pravcu. Globalni, nikako lokalni, da se tu razumijemo.

I dok na jednom kraju neki Elden lije kasne, ali gorke suze nad svojim životom koji je uništila fotografija bebe u bazenu, na drugom kraju spektra te iste pravde Julian Assange kao progonjena i umorna zvijer godinama tavori u zatvoru, već ozbiljno narušenog zdravlja. Prvi je u rubrici Ljudska prava. Drugi je u rubrici Kriminal.

Istaknuta slika: Naslovni poster za album grupe Nirvana, Nevermind iz 1991.

Tagged

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.