CAMERA OBSCURA Izvor: Cover albuma „Sviđa mi se da ti ne bude prijatno”, 'Disciplina kičme'

Televizor u boji i crno-bijeli svijet

Camera obscura
Piše: Brano Koćalo

Iako ne spadam baš u pasionirane ljubitelje televizije, naprotiv, imam prilično solidno „uvježbano oko” TV gledaoca koji primjećuje estetičke mijene ovog medija protokom godina. Mada je televizija znatno mlađi medij od filma, vrlo je zanimljivo pratiti njen istorijat. Iz arhivskih televizijskih snimaka može se dosta naučiti o stanju nekog društva i o položaju u kom se ono nalazilo. Vjerovatno mnogo više nego iz, recimo, novinskih napisa i štampanih publikacija unazad nekoliko decenija. Zato su arhivirani TV snimci pravi dragocjeni rudnik za one koji izučavaju povijest društvenih kretanja. Hronika filma i televizije na mnogo načina je, slikom ispisana, i hronika 20. vijeka.

Kod nas, na jugoslovenskom kulturnom prostoru, već od 70-ih pa sve do 90-ih, imali smo pravu renesansu televizije. Naročito je bio kvalitetan dječji i obrazovni program, čemu je davan veliki prostor i značaj. Angažovani su veliki umjetnici i majstori zanata u prizvodnji takvog sadržaja. I to nije nekakav nostalgični impuls nas koji smo tada bili djeca, to je naprosto estetska činjenica koju je vrlo lako uporediti i ocijeniti u odnosu na tekuće sadržaje (ili nedostatak istih).

Ono što primjećujem gledajući neke specijalizovane kanale koji se bave televizijskom produkcijom, gdje se prikazuju stari sadržaji (60-te pa do 90-ih godina prošlog vijeka) jeste da je došlo, pored velikog ubrzanja, i do nevjerovatne erupcije zvuka (mislim na glasnoću, ne na tehnički kvalitet).

Šok koji je donijela mobilna tehnologija polako ukida „gledaoca iz fotelje”. Formira se novi konzument video sadržaja – „gledalac u pokretu”. Obrazovni program u svom klasičnom obliku zahtijevao je određeno strpljenje, kao što je to strpljenje čitaoca. To je jedan od razloga zašto je ovaj žanr u ovo  vrijeme praktično nestao iz programskih šema – zamijenili su ga kratki video tutorijali sa interneta kao sredstvo lakše i šire dostupne edukacije. Za puritance, to je tragična stvar, ali novi gledalac u ovom trendu očigledno vidi mnogo toga što je praktično.

Osim toga, danas je TV program mnogo brži i glasniji, svakako i agresivniji, i u audio-vizuelnom i u sadržajnom smislu. Vjerovatno se i vama dešava da vas reklame izbace iz takta, jer djeluje kao da je nekakav pijani ludak iz realizacije odjednom dohvatio regler i digao ga do vrha čim počne EPP – toliki je zvučni udar! Često se to desi po nekoliko puta i u toku filma, što ovom gledaocu gasi želju da uopšte gleda filmove u redovnom programu. Istina je, zapravo, da je to samo još jedna od „tehnika” skretanja pažnje, jer je cilj doprijeti do što većeg broja gledalaca, po onoj uvrnutoj marketinškoj logici da je i ljutnja na reklamu – odlična reklama, jer se bolje pamti. Nepisano pravilo komercijalnog programa, od čega televizije uglavnom žive, zahtijeva da se takav sadržaj naglašava. Interes gledalaca je tu manje bitan. Ide se na to da će prosječan konzument programa ispred TV ekrana vremenom naviknuti i na ovakve „udare”. I tu su u pravu. Ljudi su odavno navikli na razne udare, od udarā na džep, do srčanih udara i udara stresa, pa tako svi udari, materijalni ili ne, postanu jedan uobičajen dio svakodnevnog života.

Postoji jedan fenomen ljudskog oka koji se zove retinalna perzistencija. U prevodu, lijenost oka. Zbog tog fenomena, mi ljudi smo u stanju da gledamo pokretne slike. Pčele vide drugačije, drugi organizmi imaju drugačiju osobinu organa vida, vide svijet u drugim bojama i „brzinama”. Gledalac nije svjestan da u kino sali, zbog ovog fenomena, ustvari dobar dio trajanja filma provodi u potpunom mraku. To je onaj mrak između 24 sličice, ili frejma, koliko sadrži jedan filmski sekund. Coca-cola je svojevremeno radila eksperimente u kojim je umjesto nekog od ta 24 sekundna frejma ubacivala po sličicu svog pića, što oko u realnom vremenu ne vidi. Legenda kaže da su gledaoci nakon gledanja filma intuitivno željeli da popiju taj sok i da je potražnja za njim rasla nakon bioskopskih projekcija.

U današnje vrijeme ne koriste se ovakve subliminalne tehnike. Nema potrebe za njima. Stvari su u današnjim medijima, generalno, mnogo transparentnije – u negativnom smislu. Što je nekad bilo nemoguće prikazati na televizijskom programu, zbog ideoloških, estetskih ili moralnih razloga, danas je čak eksplicitno (pre)naglašeno. Što je nekad zahtijevalo cjedaljku uredničkih kolegijuma, danas imperativom Facebook ili Instagram grupa bude ekspresno transponovano na TV prijemnike. U suprotnom, televizija gubi trku za ekskluzivnošću, koju je svakako već prilično izgubila razvojem interneta i striminga. Drugi razlog je taj što je paleta vizuelnih medija i video sadržaja veća, opet zahvaljujući internetu. Poput trke predatora za žrtvom, ako jedan medij propusti vijest koja diže gledanost, drugi će je sigurno jedva dočekati. I eksploatisati. Piplmetar je sada već algoritamski, kompjuterski usavršen. Internet i društvene mreže sada pomažu u bildovanju raznih video sadržaja, ma koliko oni bili interesantni ili potpuno nezanimljivi. Na ovaj je način, uvezivanjem interneta i televizije, stvoren jedan eksplozivan i moćan propagandni koktel.

Tradicionalni TV gledalac nije nestao, ali polako nestaju sadržaji ekskluzivno namijenjeni njemu, poput TV drame. U doba HBO i Netflixa, serijski i dramski program je doživio ogroman medijski bum, zahvaljujući visokim produkcijskim standardima. I ovo je dobra strana ekspanzije ovog medija, jer i najzahtjevniji TV gledalac dobija veliki izbor kvalitetnog sadržaja. Mnogi filmski autori latili su se posla na televizijskim serijama i to je u posljednjih 20-ak godina podiglo kvalitet i standard TV produkcije.

Tamo negdje ranih 90-ih u Crnoj Gori, centripetalna sila dvočasovnih TV dnevnika Emila Labudovića usisavala je sve ostale TV sadržaje. Ti „ostali sadržaji” nekako su se, u stvari, rađali iz te umorne i depresivne emisije koja se pratila u tom tužnom vremenu. Urednik Emilo je tada bio centralni informacioni server. Crnogorska verzija interneta prije interneta za ovaj dio svijeta. Emilianum Montenegrinum, server koji evo još nije u muzeju, samo blago kozmetički ažuriran. Ali neka to ostane tema neke druge emisije.

„I think I see myself on CCTV”, album beogradske grupe Disciplina Kičme iz 90-ih sa naslovom koji je imao proročki prizvuk. Izvjesno je da je skora budućnost televizije ulazak u čovjekov najintimniji prostor, neposredno i uživo. Krenulo je. I svi su ovdje mnogo Happy zbog toga. Happy Nightmare i uživajte u zabavi, ako možete!

Tagged

1 thought on “Televizor u boji i crno-bijeli svijet

Odgovori na Grlica Poništi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *