Kopernikanci okreću počasni krug

What goes up
Must come down
Tom Petty ili Ivan Gundulić

Zamislite ovo, dragi studenti Milenijalci: surogat majka internet pobune u Crnoj Gori bio je CdM! Da, koliko god to šašavo zvučalo, upravo ova internet adresa, sa malo drukčijim domenom – valjda cg.yu. Preciznije, bio je to forum Cafe del Montenegro, gdje su se bìli neki od prvih internet bojeva između Ludila i Zdravog razuma. Još jedan takav forum je bio montenegro.com.

Nešto kasnije, u postepenom preuzimanju rijetkih takvih punktova u tim ranim godinama interneta, prodat je stari CdM. Dok se lijeno, cijelu deceniju, spremalo referendumsko pero, Kongo nam već bješe ugrabio cg domen, a ono yu je svakako nestalo, faktički i prije interneta.

U kamernoj atmosferi nakon izgubljenog Rata za mir, tog autorskog rada sadašnjeg otuđenog i osuđenog stoika, dugogodišnje desne ruke crnogorskog Manitua, te odbjeglog člana Organizovane Kriminalne Grupe, beogradskog Budvanina, odmah nakon konačnog pobjedničkog ratnog poraza – stidljivo se pojavio internet u Crnoj Gori. Jedan dio crnogorske dijaspore i – ne smije se više ni u zanosu lagati – manjinska Crna Gora, govorila je tada tu nešto protiv tek pasalog YU rata i njegovih ludih poglavica, tu, na spomenutim internet forumima. Većinska Crna Gora bila je tada (kao i sada) zbunjena razvojem događaja. Većinska Crna Gora je tada (kao i sada) imala problem sa sopstvenom većinom.

Bjehu već počeli Dani mrmota, karte su se opet miješale, uloge su se nanovo dijelile, istim krpenim lutkama dijeljeni su novi zadaci. Nekakvom višom silom, nazovimo to sad tako, dio apsolutne većine, po komandi neprikosnovenog Manitua, odluči da promijeni točkove na velikom narodnom traktoru.

Nastupila je zatim duga, duga i naporna Žetva. Plastila se preostala društvena imovina. Uhodavao se Mehanizam proizvodnje velikih privatnih para iz društvenih resursa, oklevetan kao državni šverc i stvaranje privatne države. Valjalo je brzo puniti vreće. Ko bi tada rekao da će Jesen Patrijarha crnogorskog, to jest Manitua crnogorskog, početi više od 20 godina kasnije, 2020! Zato se žurno, vrijedno i halapljivo punilo i plastilo. Dakako, Manitu ne bi postao baš takav Manitu, niti bi se imetak tako lako plastio da sve to nije vjerno pratio, blagoslovio i povlastio jedan dio one nekad manjinske Crne Gore. I tu je dio tajne Manituovih čudotvorenja.

Baš te neke ‘96. ili ‘97, počinjala je druga petoljetka nekad mladokomunista, a onda iskrenih bogobojaznih socijaldemokratskih vjernika. U tako idiličnom i opštenarodnom ambijentu, došlo je do još jedne, prividno iznenadne, velike svecrnogorske šizme. Tada još mladi Manitu odlučio je da povede pastvu trnovitim putevima one manjine koju je koliko juče satirao ognjem i mačem. Samo naivni i neiskusni mislili su da Nikola Kopernik i njegov obrt ne prolaze tek tako kod časnih i poštenih Crnogoraca. Motaj kasetu unaprijed, do danas: Kopernikanski Obrt od 360 stupnjeva je izveden već nekoliko puta. Teško je objasniti ovu crnogorsku fiziku. Ona se mora osjetiti na koži.

Ali se nije moglo sumnjati u izuzetnu transcendentalnu inteligenciju crnogorskog Manitua (nije on bez razloga Guru trideset i kusur godina) kad je odlučio da pastvu povede ovim putem kojim se teže ide. A već je do tad, do famozne šizme, imao skoro sve: gotovo vaskoliku pravoslavnu glasačku raju, čitav državni aparat i sve što još ide uz to. Ako se nekako i klimalo, sve mu je nekako štimalo. Bio je mlad. U svakom smislu potentan. Slavan. Jak. Naočit. Uigran. Samouvjeren. Zadovoljan? To ne. Još uvijek ne.

Tih 7 ili 8 prvih turobnih godina koliko je već bio Odabran za crnogorskog Njega, prohujalo mu je brzo. Došlo je opet vrijeme odluke. Kao i nekoliko puta kasnije, osjetio je da reakcija mora biti brza i radikalna, da okolnosti igraju za njega. Da zna dušu oportune inteligencije, da će praktična opozicija zgrabiti kartu koju joj nudi, da je pravi demijurg duša većine lokalnih žitelja. Želio je zato više, mnogo više. I dobio je. Ne samo konje vrane, ne samo parcele plodne, ne samo sat sa zlatnim lancem (puno satova!), dobio je otvoreni račun da u narednih par decenija osigura svoj božanski status i fantastičan imovinski karton i za praunuče u svojoj latifundiji, kraljevstvu skrojenom po svojoj mjeri i svom ukusu.

A onda se, kao kakav antički kralj, opijen svakodnevnim himnama i odama o sebi, zaveden slatkorječivim pjesmama sirena, a okružen dvorskim ludama gladnih očiju, onda se zaigrao. Neki od njegovih brojnih savjetnika, ko zna koji odvažni paž, mu je prišao i došapnuo: Ovako zgodna prilika se ne propušta. Avaj! Napravio je naš Manitu šekspirovski tragičnu grešku, prešao varljivi Rubikon na nezgodnom mjestu – kod crkvenih čardaka – umalo se nije utopio!

Biće da je ipak ranjivi On (baš kao onaj iz filmskog klasika Čovjek koji je želio da bude kralj) po prvi put osjetio onaj iskonski strah koji imaju poglavice od pamtivijeka: Šta ako sam konačan?! Jer, zna se to odvajkada, nije to samo kod Indijanaca: koliko god da si jak poglavica, drži Vrača uz sebe! Ne možeš pobijediti strah i narav plemena kojekakvim bajanjem citata iz makijavelističkih štiva. Ne dira se u mistiku, ni u babaroge i karakondžule, ni u obredno i ritualno. Nije to za Vladaoce. Vračevi to, ipak, mnogo bolje rade. Na koncu, loše si ovog puta ispregovarao sa autoritetima sa one strane.

I sad, kamo dalje, rođače? Shvatio si da stiže konačni čin? U svojoj alhemičarskoj zanesenosti, pomislio si da si odškrinuo sama Vrata Vječnosti, kad si već kroz Vrata Raja davno prošišao. Ne ide, Manitu. Konačno je sve u tom svijetu.

Još samo da to na vrijeme shvati i trijumvirat proroka koji se tek međusobno gurka da te nekako zamijeni.