Saba Sekulović radi u Briselu kao konsultant za evropske javne politike. Prije odlaska u Brisel, završila je osnovne studije Međunarodnog prava u Moskvi i master studije Evropskog prava u Njemačkoj. Rođena je u Podgorici, od oca Crnogorca i majke Etiopljanke, a svoje djetinjstvo provela je u Doljanima (što i ona i pisac ovih redova vole da naglase). 2019. godine počela je da igra ragbi, a sada je blizu da sa svojim timom zaigra u Prvoj diviziji, najjačoj belgijskoj ragbi ligi. Više nego dovoljno povoda za razgovor.
🅹🆂: Na putu si da zaigraš ragbi u najjačoj belgijskoj ligi. Postaješ li time profesionalna sportistkinja ili ragbi u Evropi ipak nema taj status?
To nije moj slučaj. Belgijska prva liga je i dalje amaterska, u smislu da igračice imaju stalan posao koji im je glavni izvor prihoda. Naravno, u prvoj divizije igračice su posvećene svijetu sporta, tako da mnoge od njih rade kao fizioterapeutkinje, instruktorke, sportske menadžerke ili u upravi Belgijske lige. Dosta zavisi i od finansijske situacije samog kluba, koji može da odluči da isplati neku vrstu naknade. Situacija je drugačija u npr. Irskoj i Francuskoj, gdje su ragbi igrači sportske zvijeze i u zarađuju u prosjeku 240.000 eura godišnje, uz cijeli sistem naknada radi privlačenja talentovanih igrača. Ragbi je sport koji je istorijski koncentrisan na vrhunskom nivou u svega par evropskih država i, za razliku od fudbala, igrači uglavnom dolaze iz tih zemalja. Međutim Španija, Rusija, Portugal, Belgija, Gruzija i Rumunija se nevjerovatno bore, logistički i finansijski, da se taj ekskluzivni klub proširi. Što se tiče mog tima, mislim da je naš šarm upravo u tome što smo posvećene našem redovnom poslu (imamo diplomate, pravnike, mikrobiologe, zubare, bankare, itd.), ali u 19h srijedom i petkom stavimo naše ragbi boje i damo svojih 100% na treningu. Svakako, kaže se da je ragbi huliganska igra, koju igraju džentlmeni.
🅹🆂: Pomenula si da postoji velika razlika između ragbija i američkog fudbala koji je crnogorskoj javnosti ipak malo poznatiji zbog veće medijske pokrivenosti. Možeš li da objasniš šta je za tebe ključna razlika i u čemu vidiš najveću ljepotu te igre?
Definitivno su srodni sportovi jer imaju isto porijeklo. Ali najbitnija razlika koja mijenja tok i karakter igre je da se u ragbiju lopta može dobacivati samo unazad, a nema dugačkih pasova kao u američkom fudbalu. Naravno, cilj se da se ostvari esej (način poentiranja) na drugom kraju terena. Tako igra postaje mnogo agilna, gdje su traženje prostora, tajming dobacivanja i ponekad lažiranje pokreta ključni. Zbog toga postoji taj specijalni momenat kada napadate 10 minuta radi osvajanja 1 metra i napokon se desi dugo očekivani prodor od 30 metara sprinta koji se završi esejem. Takođe, u ragbiju postoji formacija rak (ruck) u kojoj tijelom čuvamo oborenu saigračicu i loptu od protivničkog tima. Cilj i jedne i druge ekipe je da preguraju protivnice i da osvoje ili sačuvaju loptu. Sa strane ovaj momenat izgleda samo kao gomila tijela, ali u stvari zahtijeva mnogo vještine i brzu reakciju, a sve je praćeno strogim pravilima. Još jedna razlika je ta da u ragbiju smije samo da se obori igrač koji nosi loptu, dok u američkom fudbalu kontakt isto služi da se blokira odbrana i zaštiti famozni quarterback u napadu. Zbog toga je ragbi sigurniji i rizik od povrede je manji.
🅹🆂: Može li ragbi da postane crnogorski nacionalni sport?
Možda. Mislim da bi putanja bila najsličnija rukometu i nadam se da za par godina možemo da imamo mušku i žensku ligu u formaciji sedmice koja je olimpijski sport. Eventualno bi igrači gradili karijeru u inostranstvu, ali bi mogao da postoji dobar fond (profesionalnih) igrača za nacionalnu reprezentaciju. Koliko možemo da ostvarimo kao nacionalni tim, zavisi i od podrške institucija, ali je jasno da je napredak moguć samo ako se igraju međunarodne utakmice, a preduslov za to su uglavnom finansije.
🅹🆂: Završila si Međunarodno pravo u Moskvi, master studije Evropskog prava u Njemačkoj, a sad radiš u Briselu kao konsultant za evropske javne politike. Kakav ti je osjećaj po pitanju života na istoku i zapadu Evrope?
Radi se dosta različitim etapama mog života, tako da mi je svako iskustvo neuporedivo. Volim da kažem da sam na tzv. istoku naučila da pri prelaženju jednosmjerne ulice uvijek pogledam dvaput – i lijevo i desno. U lijepom sjećanju iz Rusije će mi ostati njihova ljubav ka kulturi i ruski mušičavi karakter, uvijek spreman za intelektualni izazov, praćen cinizmom. Na zapadu se, naravno, izdvaja taj osjećaj sigurnosti koji proizilazi iz sistema socijalne demokratije. Inspirativno je i vidjeti kako se stare demokratije prilagođavaju novim društvenim izazovima, kao i njihovo uspješno manevrisanje između individualizma i solidarnosti. Vidi se i jasna razlika u pristupu obrazovanju. Dok je na istoku fokus na ispunjavanju formalnih zahtjeva u određenom vremenskom roku, na zapadu se mnogo više cijeni kontinuirani razvoj vještina koje su potrebne na tržištu rada, što dozvoljava odabir karijere mnogo kasnije nego kod nas. Što se tiče kulturnih šokova, u Rusiji je nevaspitano ući u učionicu u kaputu, dakle, vlada isti bonton kao u pozorištu. U Belgiji, ručak je u 12 sati, što je prerano za moje južnjačke navike.
🅹🆂: Čini se da je EU prošla kroz doba veće krize, najprije u odnosima sa svojim članicama Poljskom i Mađarskom, a zatim sa Brexitom. Djeluje li iz tvoje, briselske perspektive da se situacija napokon stabilizovala?
Obje situacije (izlazak iz EU i mehanizam za primjenu vladavine prava) su bile šok za ustavni poredak EU, jer su se ticale članova Ugovora koji se nikad nisu primjenjivali do tada. Velika Britanija je sada „treća zemlja” i EU je u potpunosti pripremljena na to, s tim što ostaje i dalje problem irske granice. Mnogi bi rekli da je odlazak Ujedinjenog Kraljevstva čak i pozitivna stvar, jer sa svojim sistemom derogacija nikad nije u potpunosti ni bilo dio EU. Cijela saga sa Brexitom isto pokazuje da EU moze da odgovori na politički izazov i da kolektivno zaštiti interese svojih članica i državljana. S druge strane, odnosi sa Mađarskom i Poljskom su trenutno u sjenci situacije s COVID-19, makar što se tiče medijske ispraćenosti. Ali tema nije zaboravljena jer se čeka odluka Evropskog suda pravde o zakonu koji bi blokirao pristup evropskim fondovima ako standardi vladavine prava nisu ispunjeni. Postoje takođe tenzije jer Komisija još nije odobrila planove za korišćenje sredstava namijenjenih oporavku od ekonomske krize izazvane pandemijom. Strateški gledano, u Briselu je jasno da je ovaj potez potreban i da je sa njim Unija kao nadnacionalno tijelo dobila političke poene u većini zemalja članica („EU nije samo kasica prasica, postoje i neke osnovne vrijednosti”). U briselskim krugovima postoji nada i napor da se sporna situacija riješi pregovorima, te da neće biti potrebe za aktiviranjem ovog mehanizma i da će te dvije zemlje dobiti sredstva za oporavak početkom 2022. Ipak, nisu Poljska i Mađarska potpuno u krivu kad osporavaju zakonitost takve norme, tj. direktnu vezu EU budžeta i vladavine prava. Ovo je samo jedan od razloga zbog kojih se vjeruje da su potrebne izmjene Ugovora, da bi Unija jasno imala nadležnosti da odgovori na situacije koje nisu bile predviđene prošlom reformom iz 2009. Postoji već neki kvaziproces – Conference on the Future of Europe, ali trenutno izgleda samo mrtvo slovo na papiru.
🅹🆂: Šta je tvoja procjena – kolike su šanse da struje koje podržavaju proširenje EU zaista prevladaju u Briselu?
Kada pričamo o prevladavanju, mislim da je u Briselu posvećenost proširenju 100%. Veća prepreka su nacionalne vlade i njihovi birači, koji jednostavno ne vide ulazak zemalja Zapadnog Balkana u EU kao prioritet. To je i dalje nepoznata tema koja ne donosi velike političke pobjede na nacionalnim izborima, a u nekim situacijama može i da škodi. Naravno, za sada problem nije politički već formalni, zbog nedovoljnog napretka u ispunjavanju zahtjeva poglavlja 23 i 24, ali i 27. Lopta je već godinama na našem terenu, a kada uspijemo da je pošaljemo za Berlin ili Pariz i ne dobijemo konkretan odgovor, tek tada možemo da kažemo da nema stvarne posvećenosti proširenju. U svakom slučaju, nema ulaska prije 2025, jer evropski politički ciklusi imaju svoje trajanje i trenutna agenda je već zasićena prioritetnim temama.
🅹🆂: Nakon smjene vlasti dobili smo ohrabrujuće signale iz Brisela, međutim, sad kruže informacije da je zapravo naša aktivnost tamo značajno smanjena u odnosu na period prethodnih Vlada. Da li si uopšte imala kontakt sa našom delegacijom i možeš li da daš ikakvu procjenu u vezi sa ovim navodima?
Ja bih lično imala mnogo aktivniju agendu u Briselu, jer je bitno za Vladu da direktno objasni neke pojave ili njihovo odsustvo u Crnoj Gori, ali i da predosjeti koji su stvarni aršini Evropske komisije po pitanju napretka, neka vrsta čitanja između redova. Važan aspekat su i dobri lični odnosi sa Evroparlamentarcima, pogotovo jer se često dešava da pređu u nacionalni parlament ili Vladu. Možda ovo sve nekome zvuči kao dodvoravanje, ali to je ono što je potrebno da bi se ostvario cilj koji podržava 75% stanovništva Crne Gore. Nemojmo da zaboravimo da je delegacija isto tu da lobira po pitanjima koja se ne tiču samo proširenja, već i drugih politika koje utiču naše građane i firme. Neophodna je i aktivna saradnja između Delegacije, crnogorskih ambasada u EU i glavnog pregovarača, da bi se osigurao stalan protok informacija i izbjeglo raznoglasje. Delegacija je ove godine imala prazan hod, ali tu je sada novi Šef misije koji već ima iskustva u Briselu i poznaje dobre ove procese. Još uvijek je rano za procjene, ali sam optimistična.
🅹🆂: Jedna od velikih priča ove nove Vlade jeste povratak mladih stručnjaka u Crnu Goru, pa tako imamo nekoliko ministara koji navode da su iz altruističkih motiva ostavili kvalitetniji život u inostranstvu i došli da pomognu u izgradnji demokratskijeg društva. Kakav je tvoj stav po tom pitanju, jesi li ikad imala sličnu želju, i šta misliš da je potrebno da se desi da Crna Gora privuče natrag svoje mlade koji su odabrali život na Zapadu?
To je svaku pohvalu, ali ne bih to predstavila kao neku žrtvu. Ostvarenim profesionalcima u inostranstvu angažman u Vladi može da bude iskustvo koje će im otvoriti nove mogućnosti. Ali mislim da je glavna poruka njihovog postupka ta da ulazak u Vladu nije nikakva prečica ka finansijskim benefitima ili boljem ekonomskom statusu, što možda nije uvijek jasno u našem društvu. Mnogo bolji pokazatelj napretka bi bio povratak mladih ljudi u CG radi zaposlenja i ostvarivanja porodice. Tu slika nije toliko pozitivna. Ukoliko Crna Gora prepozna da moje iskustvo i vještine mogu da doprinesu ostvarivanju državnog interesa, odazvala bih se bez bilo kakve sumnje. S druge strane, pristupila bih povratku u Crnu Goru radi života sa opreznim optimizmom. Mislim da je svima nama potrebna manja politizacija svakodnevice i društveni konsenzus o tome šta predstavlja dostojanstven život i šta u skladu sa time očekujemo od institucija, inače samo presipamo iz šupljeg u prazno. Jaka reakcija na remetilačke faktore, u prvom redu korupciju i organizovani kriminal, može da katališe društvenu odgovornost, ali i da privuče investicije. Naravno, Crna Gora je malo tržište, i uvijek će postojati ekonomska migracija, ali to će biti radi promjene na bolje, a ne bijeg. Nisam ekonomista, ali vidim masivni odlazak radno sposobnih mladih kao makroekonomski problem koji prijeti osnovnim funkcijama države. Ma, samo da je vječna.