Mladen Ivanović: Kad država glumi državu, to je za film dušu dalo

Razgovor

Mladen Ivanović, filmski reditelj, crnogorskoj publici je najpoznatiji po svom debitantskom ostvarenju iz 2014, dokumentarnom filmu Između rijeke i ljudi, koji se bavio problemima mještana Beransela. Sa tim filmom je 2015. godine na BaNeFF-u (Balkan New Film Festival) u Stokholmu osvojio nagradu za najbolji debitantski film. Trenutno je na MA studijama na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu (ADU), odsjek TV i filmska režija, smjer Dokumentarni film. Dok studira, režira i dugometražni dokumentarni film Kontraadmiral o Krstu Đuroviću, kontraadmiralu koji je stradao u jugoslovenskom ratu jer je odbio da granatira Dubrovnik. Podršku je dobio od Filmskog centra Crne Gore i Hrvatskog audiovizualnog centra, zajedno sa Artikulacija produkcijom iz Podgorice i Restart koprodukcijom iz Zagreba.

🅹🆂: Zašto Zagreb?

Kad sam razmišljao o master studijama, bilo je ili Beograd ili Zagreb, kao jedine priuštive opcije za mene jer se sam finansiram. U Beogradu bi mi s finansijske strane bilo čak i lakše, ali kad sam pročitao imena predavača sa ADU i pogledao im filmove, za mene je to bilo to. Vidio sam da imaju mnogo dobrih dokumentarista, da su filmovi tih predavača cijenjeni i uspješni na festivalima pa sam odlučio da odem kod njih da naučim zanat. Smjer dokumentarni film postoji samo na MA studijama, a osnovao ga je čuveni Nenad Puhovski, osnivač i prvi direktor ZagrebDoxa. On je i vodio katedru do prije dvije godina, a ja sam prva ili druga generacija kojoj je Goran Dević glavni mentor. Osim njega, tu su i Tonči Gaćina, Igor Bezinović, Nebojša Slijepčević, Vanja Jambrović i mnogi drugi asovi dokumentarnog filma.

🅹🆂: Kako otprilike izgleda stvaralački proces na smjeru dokumentarnog filma?

Tako što na nedjeljnoj bazi donosimo male uratke, a ako procijenimo da je nešto od toga filmski potentno, radimo i dalje na tom materijalu i razvijamo ga u filmove. Ti uratci mogu biti bilo šta, izlazak u javni prostor, obrada lika, portretisanje; samo u prvom semestru sam ih donio sedam ili osam. Predavači te podstiču da donosiš i loše stvari, jer ti realno za nedjelju dana ne možeš donijet sve same dobre stvari. To je u stvari proces u kom se od tebe očekuje da izgubiš ego i da budeš u stanju da primiš kritiku. Jedna od ljekovitijih stvari koja nam se desila jeste da nam Dević kaže: „E, sad ću da vam donesem neka moja sranja da ih gledamo.” Onda shvatiš da kad može jedan Dević da pogriješi i ti to možeš da radiš. To te nekako otčepi. Onda možeš da se kuješ, oblikuješ kao stvaralac, pečeš zanat. Na kraju, jednu od tih stvari koje sam donio u prvih par mjeseci razvijam u film koji će biti moj završni rad.

Druga stvar je to što u okviru studija dobiješ ekipu koja radi sa tobom: producenta, snimatelja, tonca, montažera. Ti ne možeš završiti fakultet bez njih, a ni oni bez tebe. Ekipa s kojom ja konkretno radim sama je odabrala moj film kao nešto što i oni žele za svoj diplomski rad. Na njemu svi radimo zajedno, to će na koncu biti i potpisano kao naš zajednički rad – onda dođe do prijateljstva, zajedničkog pregnuća, tad je film poezija. Spomenuo bih ih, jer im zbilja dugujem veliku zahvalnost, počevši od direktora fotografije Matije Petrovića, producentkinje Tamare Puizine, montažerke Maje Predrijevac i snimatelja Petra Krajačića-Vilovića i Ivana Čizmina, kao i našeg lajtmotiva i Sizifa, domara spomenika na Petrovoj Gori, Čedomira Studena.

🅹🆂: Centralni motiv tvog master filma je Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna na Petrovoj Gori, čiji je autor Vojin Bakić. Spomenik je, naravno, jedan u nizu jugoslovenskih monumentalnih tvorevina posvećenuh NOB-u, a nama najpoznatija referenca na ovaj toponim je možda pjesma “Na Kordunu grob do groba”. Ali čime se u stvari baviš kroz ovu predmetnost?

Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna napravljen je na najvišem vrhu Petrove Gore 1982. godine. On je najimpozantniji od svih Bakićevih memorijalnih projekata čijoj je zamisli i realizaciji bio posvećen čitavih deset godina, između 1970. i 1981. U trenutku nastanka bio je to jedan od najvećih spomenika na svijetu i smatra se najznačajnijim ikad podignutim modernističkim spomenikom na evropskom kontinentu, a izgrađen je unutar prvog Memorijalnog parka na prostoru bivše Jugoslavije.

Spomenik je od osamostaljenja Hrvatske žestoko izranjavan prirodnim (snažnim udarima vjetra i vremenskim neprilikama) i ljudskim faktorom. Grupe provalnika i sakupljači sekundarnih sirovina obijaju ogromna željezna vrata na ulazu u spomenik ili skidaju i odnose skupocjenu oplatu od nerđajućeg čelika.

Spomenik na Petrovoj Gori

Dva su me faktora snažno motivisala ka pravljenju ovog filma. Spomenik na Petrovoj Gori spada u najznačajnije spomenike ikada izgrađene na ovim prostorima i šire. Nebriga o nečemu što pripada samom vrhu svjetske kulturne baštine ne samo da govori o društvu koje je odnos prema kulturi izgubilo tokom tranzicije, već ga jasno secira i postavlja mu dijagnozu. To je vizuelna konceptualizacija stanja svijesti, duha i uma na jednoj dubljoj ravni koja sugeriše da je vrijedno samo ono čemu je moguće naći upotrebnu vrijednost.

Drugi motivacioni faktor se tiče sudbine tog i takvih spomenika koji se danas, malo po malo, duž cijele bivše Jugoslavije, brišu iz kolektivne svijesti. NOB je bio pokret koji se bazirao na emancipaciji, a ne isključivosti. Antifašizam je vrijednost, a ne samo zločin koji je u njegovo ime činjen. I upravo u toj sponi, odnosno, pogledu na stvarnost, krije se ključ problema. Vrijednosti i emancipacija bili su u stanju da nas uzdignu u sami vrh svjetske kulturne baštine, a „pokoljenja djela sude / što je čije daju svjema” i odnos svih društava bivše Jugoslavije govori o našoj spremnosti da te vrijednosti i emancipaciju živimo danas. A da su spomenici i dan-danas živi i da bude veliku pažnju, govori nedavna izložba jugoslovenskih spomenika u MOMA-i u Njujorku.

Ono što me još veseli je to da su sa spomenika na Petrovoj Gori astronomi pronašli dva nova nebeska tijela.

🅹🆂: Odabrao si da se dalje razvijaš u dokumentarnom filmu. Ono što me skoro zaintrigiralo jeste pitanje koliko je dokumentarni film zapravo dokumentaran.

To pitanje je u srži bavljenja dokumentarizmom, glavni izazov dokumentarizma – koliko ti zapravo smiješ da intervenišeš u prostoru i sa protagonistima. Naravno, da je to dopušteno, i ne postoji ispravno i neispravno, to je stvar interpretacije autora. U principu, na ADU usvajam viđenje da autor dokumentarog filma smije da interveniše do granice autentičnosti. Ali pitanje šta je ta granica opet mora biti ostavljeno slobodnoj procjeni. Neko ko ima labaviji odnos prema tome dopušta sebi više intervencija. Ono što je jako bitno jeste da u dokumentarnom filmu ne smiješ da navijaš. To navijanje ne treba brkati sa hrabrim, kritičkim pogledom na svoje društvo, kao što radi, recimo, Glavonić u Dubina 2, Slijepčević u Srbenki ili Dević u Na vodi. Ali ako nisi objektivan, možda možeš da napraviš jedan dobar film ili dva, i onda se gasiš. Ne smiješ biti na strani, jer nisi autentičan.

🅹🆂: Pa onda je možda tebi lakše jer si došao „sa strane” i onda nisi ni na jednoj strani.

Pa trudim se da što manje budem – ima to smisla, tamo ne navijam ni za koga. A ovđe sam protiv svake vlasti.

🅹🆂: Kako je na tebe djelovao odlazak na “Zapad”?

Meni Zagreb prija, ja volim taj grad. Hrvatska jeste jedno 30-40 godina ispred nas jer su ipak dio EU i neki set pravila mora donekle da se poštuje, a imaju i jedan važan dio kulturne zaostavštine koji mi ovđe nikad nismo imali ili smo imali na nivou incidenta i pojedinca koji ga nosi na ramenima. Oni su ipak uspjeli da na tome što imaju izgrade neke vrste institucija koje se brinu o tom nasljeđu i ulažu u produkciju. Znam da je na ZagrebDoxu, dok mu je dodjeljivao nagradu za životno djelo, Dević rekao Puhovskom (parafraziram): „Sjećaš se kad smo počinjali prije 30 godina, bilo nas je 3-4. Mogao je neko da dođe i da nas jednim potezom skloni i da uništi sve. A sad, čak i da nas da nema, mnogo stvaralaca će nastaviti.” Definitivno postoji neki sistem. Na koncu, to vidiš po tome što pošalješ mejl instituciji i neko ti stvarno odgovori na taj mejl. Takođe, generalno se cijeni ADU, nekad je dovoljno da kažem da sam sa ADU-a i to mi otvara vrata. Međutim, vidim da su i tamo ljudi podijeljeni, da korupcija cvjeta, korupcija je u stvari zajednički čimbenik, čuj kaj ne, između ove dvije zemlje.

Još jedna stvar, u Zagrebu imam toliko prilika da konzumiram kvalitetan sadržaj, imam opciju da bukvalno svaku noć gledam recentne dokumentarce ili retrospektive. Svake nedjelje sam u Kino Kic-u, Preradovićeva 5, uzmeš člansku kartu i gledaš najbolje filmove koji su proizvedeni u regionu, a i šire, u Restart distribuciji, postoje četiri velika festivala, odlazak u Tuškanac na nedjeljnoj bazi…

Tu sam već u ogromnoj prednosti u odnosu na nekog ko planira da se bavi filmom, a živi i radi u Podgorici. Ovdje sem Underhilla slabo šta postoji. A ni Underhill ne cijenimo, nismo svjesni da imamo priliku da na njemu često imamo priliku da neke filmove gledamo prije u odnosu na region, jer Vuk Perović koji ga vodi jako dobro prati stvari i pravi odličnu selekciju. Neke filmove koje sam gledao u Podgorici sam tek za 6 mjeseci imao priliku da vidim na ZagrebDoxu. Ali je tamo razvijenija scena, više je filmova, publika je emancipovanija… Nikad neću zaboraviti kad se ovđe prikazivao Taurunum Boy (2018) Jelene Maksimović i Dušana Grubina. Bruka dobar film, ali dio naše publike je prvi put gledao tu vrstu dokumentarca. Na Q&A je njih par krenulo da se svađa sa autorima, a samo zato što jednostavno nisu ukapirali šta su gledali. On ti ne može objasnit stvari ako ti nemaš uvid u koncept savremenog dokumentarnog filma. Treba mnogo više da se uloži da bi se stvorila publika. A opet imamo dosta kvalitetnih stvari, nešto se dešava. Ne smiješ zaboraviti posljednjih deset godina: otvaranje Filmskog centra, nekoliko kvalitetnih reditelja koji su prepoznati na evropskim festivalima, Underhill… ali, mora mnogo više. Malo je mogućnosti da se napravi nešto veliko, malo je tržište, a pritom kad si mlad nemaš nekog da te vodi kroz cijeli proces na kvalitetan način. Ti naravno stekneš određena znanja, ali poslije moraš sam da ih interpretiraš.

Meni je, recimo, mnogo značilo ono što mi je Dušan Kasalica koji mi je bio asistent na Cetinju rekao kao mantru: “Film dnevno, knjiga nedjeljno”. To se, naravno, gotovo nikad ne desi, ali težiš tome, dobro je kao mantra, da si stalno u zamajcu, da se hraniš time.

Protest sa mještanima Beransela, deda Đoša

🅹🆂: Pričali smo mnogo puta o tvom aktivizmu kroz film – ne moramo se vraćati na Beranselo – i o tome koliki emancipatorski i društveni potencijal (osim umjetničkog) vidiš u dokumentarnom filmu. Misliš li i dalje tako kad si proveo neko vrijeme vani?

Dokumentarni filmovi u mnogome doprinose zdravijem društvu jer film može da izazove katarzu. To jest, može ako nije napravljen populistički, namjenski ili navijački, što je odlika nekih filmova koji u zadnje vrijeme sve češće zagađuju eter u Crnoj Gori.

Samo ove godine u Hrvatskoj su izašli filmovi poput Nun of Your Business Ivane Kragić, o ljubavi dvije mlade časne sestre, Jedna od nas Đura Gavrana o seksualnom zlostavljanju u porodici, prije je tu bio Majči Josipa Lukića, spomenuo sam već Srbenku… Sem prvenstveno umjetničke vrijednosti i impresije, takvi filmovi zbilja prave promjenu u društvu!

U Hrvatskoj su ljudi slobodniji, manje je mediokriteta i lažnog elitizma. To razbija tamni oblak iznad glave u kome vlada strah od javno izgovorene riječi.

🅹🆂: Hoćemo li doživjeti jači razvoj dokumentarca u Crnoj Gori?

Nadam se jer je ova sredina savršena za razvoj dokumentarnog filma. Mi imamo državu koja glumi državu, to je za film dušu dalo.

🅹🆂: Ti i sam radiš na tom razvoju. Ove godine si držao školu aktivističkog dokumentarnog filma.

Da, nju sam vodio posredstvom Američkog Ugla. U startu sam imao oko 90(!) prijava, od toga odabrao 10 polaznika, a kao krajnji proizvod imali smo četiri filma, koja su prikazana na Smotri kratke video forme u KIC-u. Četiri autorke, Milena, Katja, Danica i Tara su napravile četiri hrabra i iskrena filma. Tokom škole sam im prenosio znanje koji stičem na ADU. Sem filmskog jezika, zanata i određenih tehničkih znanja, glavno mi je bilo da ih podučavam oslobađanju autocenzure. Da svaka tema koja je njima važna bude „ispoštovana“ i da bez obzira na okolnosti, mogu da je obrađuju.

🅹🆂: Hvala, Mađo. Jedva čekamo razgovor o Kontraadmiralu. Neka nam se prvo ovo malo slegne!

Tagged

1 komentar na “Mladen Ivanović: Kad država glumi državu, to je za film dušu dalo

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *