Crna Goro, drži se!

KolUMnična Borba
Piše: Marija Marković

Živim u Crnoj Gori u nadi i ubjeđenju da će uskoro biti bolje. Moja nada su mladi ljudi, moji vršnjaci, ljudi u čije ruke polako dolazi budućnost. Vjerujem da jedino naš zajednički, pa i pojedinačni glas može biti spas za ovu zemlju. Ili sam makar vjerovala.

Gdje je nestao taj čuveni studentski, revolucionarni, borbeni glas? U kom trenutku je nestala želja za promjenom, znanjem i kritičkim mišljenjem? Kada smo postali žrtve samih sebe i hoćemo li stvarno dozvoliti da nas „ugazi” tradicija? Kako smo došli do toga da šesnaestogodišnjaci pokušavaju iz petnih žila da „nakaradno” dokažu nacionalni identitet svojih prađedova? Plašim se da pripadam manjini koja promišlja o ovome. Čini mi se da nam konstantno promiču ključne stvari i da se ni o čemu ne govori temeljno i sa iskrenom željom da se glupostima stane na put.

Od starijih često slušamo prilično apstraktna iskustva, njihovu imaginarnu borbu iz mladosti iz koje su spoznali život. Ali niko nam ne govori konkretne stvari, niti smjernice kako bi vidjeli neke rezultate iz ljudskog djelanja po principu uzrok–posljedica. Izgleda da je svaka tema problem kad treba da se kaže istina, ma kakva ona bila. Naši roditelji uživaju dok slijedimo njihove želje, i ispunjene i neispunjene, a mi slijepo pratimo njihove, za nas imaginarne težnje iz prošlosti. Ovaj segment odnosa roditelj–dijete u Crnoj Gori nije odgovor na gore postavljena pitanja, već samo jedan od faktora kojih bi trebali biti svjesni u želji da se kolektivnom sljepilu stane na put. Poražavajuće je gledati kako se sistem vrijednosti ruši, tenzije rastu, govor mržnje nikad zastupljeniji, a direktni učesnici i izazivači su tvoji prijatelji, porodica, rodbina, komšije. Niko od njih ne prihvata odgovornost, jer smo se kolektivne davno odrekli, a individualne tek. Sa ogromnim samopouzdanjem zastupamo „strane” i tu ništa više nije čudno.

Ako bih morala jednom riječju da opišem stanje u državi to bi bilo: licemjerstvo. Lažni izgovori, lišavanje bilo kakve odgovornosti , ljubljenje idola, podržavanje ekstremističkih ideologija postala je naša svakodnevnica. Djeca odrastaju uz muziku sa Duge, dokumentarni šou „Zadruga” i poučne emisije sa Hepija, a mi iz sveg glasa vičemo da se borimo za njihovu budućnost. Ko koga laže? Niko se ovdje ne bavi mladima, niti je kome bitno šta će ostaviti iza sebe. Najglasniji su oni koji u poslednje dvije godine redovno vode svoju djecu koja nisu zakoračila ni u srednju školu na litije i patriotske skupove mećući im u ruke zastave i predstavljajući im te scene podjela, mržnje i ekstremizma kao jedini izbor. I nije najgore ni to što su glasni, već što su na takvim pozicijama da određuju standard, već decenijama, i ništa se ne mijenja.

Kad god pomislim da je sve ovo više puta rečeno i da je dovoljno skrenuta pažnja, vrlo brzo se razuvjerim u razgovoru sa ljudima. Sa malo svojih prijatelja zapravo mogu da razgovaram o ekstremizmima kao bolesti koja nas jede. Mnogi od njih tumače nacionalizam kao stav koji je važno istaći kao osobenu karakteristiku. Ne znam više šta da kažem na to, samo ne želim da mi od pet novih poznanstava, većina počne pitanjem jesam li Srpkinja ili Crnogorka.

Moja Crna Goro, drži se!

Istaknuta slika: Paul Klee, The Hypocrites

Tagged

1 thought on “Crna Goro, drži se!

  1. Jako lijepo iznešeno mišljenje kroz napisan tekst. Lijepo je znati da budućnost Crne Gore dolazi u ruke tako pametnih, mladih ljudi.
    Bravo Marija!!!

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.