Lokalna zagrebačka televizija OTV, kraj devedesetih godina prošlog stoljeća, subota je 4 ujutru, a sa ekrana jadnih televizora podsmijava nam se Željko Malnar beskrajnim monolozima punim najgorih uvreda. Permanentno pijan sa cigaretom u ruci, pojeden godinama i porocima, još uvijek plijeni harizmatičnom pojavom. Duga srebrnoplava kosa i konstitucija junaka akcionih filmova iz pedesetih godina svjedoče zbog čega se njegova popularnost među ženama u bivšoj Jugoslaviji mogla mjeriti samo sa onom Zdravka Čolića. Hrapavim glasom često je znao poručiti: “Vi koji gledate ovu emisiju, vi ste pušači, vi ste potrošno sredstvo, vi ste meni uvreda i boli me kurac za vas!” Uprkos prostotama, nemoralu, pornografiji, plebiscitarno, porodično je cijela Jugoslavija godinama i decenijama bila uz Cica.
Emisija koju smo gledali zvala se “Noćna mora” i bila je samoproklamovana anti-televizijska emisija. Fiktivna republika Peščenica imala je Malnara za predsjednika i vrhovnog vođu, dok su lokalni pijanci i hendikepirane osobe bili ministri. Koloritna plejada likova dopunjavala je ekipu koja je iz sedmice u sedmicu ne samo uveseljavala, već i intrigirala milionski auditorijum. Osim uvijek prisutnog kalambura i burleske, Noćna mora je imala ozbiljan karakter te su vremenom kroz studio OTV-a (kasnije televizije Z1) prodefilovali svi važniji akteri hrvatske političke scene, od Ive Sanadera i Stipe Mesića pa sve do prokazanih marginalaca poput Mladena Schwartza. Malnar je osim svoga provokativnog nastupa spram političara inteletkualnu/novinarsku snagu crpio iz saradnje sa briljantnom Vesnom Kljajić, ali i sa književnikom Predragom Raosom. Često su se intervjui završavali time što bi gosti usljed uvreda domaćina i gledalaca napustili studio. Malnar bi tada obično dodao: “Ko hoće da gleda uglađene i nasmijane političare, neka okrene HTV, mi vam pokazujemo hrvatsku stvarnost”. Osim političara, često su gostovale poznate, ponekad i manje poznate ličnosti koje su se htjele popeti visoko na estradnoj ljestvici.
Dvije epizode su ostale posebno upamćene. Prva, kada je Malnar doveo u studio porno glumicu Lidiju Šunjergu, te je uživo u programu skidao i simulirao da imaju seks. Dok su oni to radili na krevetu, na pozive gledalaca odgovarala je političarka sa krajnje desnice Ana Lučić. Usred panegirika NDH, poglavniku Anti Paveliću, ustaškom pokretu uopšte, Željko Malnar je držeći u ustima Lidijinu sisu rekao: “Gledaj ustašo, dok ti drkaš u svom malom stanu, ja jebem”! Druga epizoda je bio dolazak legendarnog Denisa Rodmana koji je za emisiju čuo od timskog kolege Tonija Kukoča, bio oduševljen jedinstvenim formatom, te je poželio da bude gost. Malnar je naravno ubacio koš u studio i poslao svog ministra odbrane Ševu (koji je bio izuzetno nizak) da šutira protiv Rodmana. Kako u totalnom ludilu obično biva, Rodman je promašio koš, a Ševa ubacio loptu koja se ironijom sudbine odbila njemu direktno u glavu i nokautirala ga.
Anegdote iz Noćne more beskonačne su, ali sve one ne smiju skrenuti pažnju sa činjenice da je Željko Malnar prije povratka u Hrvatsku ratnih devedesetih godina bio veliki putopisac. Njegova knjiga putopisa u koautorstvu sa Bornom Bebekom “U potrazi za staklenim gradom” ostaće najpopularnije domaće štivo žanra uz Stevana Pešića i njegov “Katmandu”. Malnar je sa svojim konjima išao putevima Aleksandra Makedonskog, predvodio ekspedicije u neke od najnegostoljubivijih predjela svijeta, bio gost plemića i terorista, a zaslugom dobrih televizijskih arhiva, ali i Noćne more, većina genijalnih filmova proizašlih iz ekspedicija je dostupna i danas. U knjizi “U potrazi za staklenim gradom” mudrost kreće sa zagrebačkih šankova, boca vlahova i viskija, a završava u mističnim ašramima. Smisao putovanja sročiti će poetski: “Stakleni grad – jesam li ga osjetio? Jesam li ga našao? Kuda me to vodi život? Svatko ima svoj Stakleni grad, svaka osoba, svaka nacija, svaka ideologija, religija… Tražiti Stakleni grad značilo je tražiti svoj ideal, tražiti sebe”. Mnogo kasnije, u kasnim jutarnjim satima anti-televizije govoriće: “Svijet zbog kojega sam ja putovao ide u totalni kurac”.
Ostavština Željka Malnara neprocjenjive je vrijednosti. On je hirurški razobličavao stvarnost prikazujući ljudima istinu u sirovom obliku. Od putopisa lišenih romanizacije, mitologizacije, pa sve do Noćne more kao surovog naličja “mlade i perspektivne demokracije”, Malnar je davao ljudima ono što su se bojali da uzmu. Dizao je ontološka sidra i raspirivao strahove, parodirajući život suštinski je razotkrivao naše mane. Ponekad bi otišao predaleko pa bi ga gledalac razljućen uvredama prebio ispred kafića ili bi mu nadležno tijelo zabranilo emisiju zbog emitovanja pornografije. I kada sve to prođe, na kraju bi uprkos otporima, “Noćna mora” pobrala sve važnije televizijske nagrade.
Malnar je takođe pokazivao da su visoki intelektualni dometi i neograničena zajebancija izuzetno spojivi. Pa bi tako u istoj emisiji slušali ministra Jarana koji ne zna šta je akreditacija ili aseksualac, ali i Željka sa meditacijama poput sjajne: “Duhovi umrlih na galijama i vjekovima zlostavljanih po plantažama kafe stići će usrane kolonijalne sile, i tu im neće pomoći nijedan bivak na mjesecu ili na Marsu”. Spontanom duhovitošću prožeta “Noćna mora” bez pripremljenih scenarija bila je izvor saznanja, a to je malo ljudi u istoriji medija uspjelo da ostvari.
Konačno, možda i najveća Malnarova zasluga je razbijanje lažnih autoriteta i idola. Bili oni političari, estradnjaci, umjetnici, lumpenproleteri, Malnar je svojim pristupom razobličavao njihovu ulogu u društvu i našim životima. Ako je za taj cilj ponekad trebao biti nepristojan, psovati, vrijeđati, dovoditi ljude u bezizlazne situacije, on je to činio sa zadovoljstvom. Upravo prelaskom preko granice ukusa, Željko Malnar je dokazao da je dobar ukus zapravo neslana šala društva i pojedinaca čija smo mi kolateralna žrtva.
I sam žrtva istog sistema, borio se i uspio u svojoj borbi. Kako je Malnar sam rekao: “Ako sam barem jednog kretena natjerao da ugasi televizor, moja misija je uspjela”!