Skip to main content

Kako je Danica C. postala junakinja srpskih modulacija

Objavio: 23 Avgusta, 2021KolUMnična Borba

Piše: Dopisnik recenzent

Nakon produkcijskih promašaja u vidu “Rano moja – Jasenovac”, “Gospod je pastir moj” i “Rasti rasti moj zeleni bore”, Danica Crnogorčević (ex Nikić) odlučila je da se vrati oprobanom receptu pojanja po notama srpskog življa u Crnoj Gori. Uviđevši da stanovnici ostalih srpskih zemalja ipak imaju drugih heroja, morala se vratiti u kasabu i nastup na slavi Vulinovog MUP-a Srbije zamijeniti sa nastupom na danima pamidore, masline i vina u Grblju. Prigodna scenografija, čerga razapeta, ortodoksni reflektori koji ubijaju svaku racionalnost, dvije pamidore, četri masline, tri pehara vina, ali zato nepregledno bogatstvo zaklane marve i rakije mahniture. Razdrljeni gosti u farmericama i potkošuljama, hvatajući vazduh između naleta alkoholne izmaglice, egzaltirano su pozdravili osobu koja je odskakala. I talentom i harizmom i ljepotom. Blaženo lice srpske Edit Pjaf nema i ne smije imati devijacija, dok je sveprisutna proteza očigledno pomogla da anđeoski glas ne zapinje o očnjake i sjekutiće. Skromna i konzervativna bela haljina činila je da se sjetimo đevojčice iz Šindlerove liste kao jedinog detalja u boji tokom tog čuvenog crno-bijelog filma.

Na početku bješe pjesma. I bi pjesma. I to ne bilo koja pjesma. Ovoga puta recenzija je usmjerena na “Oj junaštva svijetla zoro” promovisanu kao original zvanične crnogorske himne. Istini za volju, naslov navodnog originala ima smisla koliko i dvojezični Jasenovac ili seksi vizije Daničinog partnera da psalme treba pjevati kao vizantijske napjeve. Naime, ova pjesma ima tri jednaka djela od kojih su počeci druga dva prilično inventivno obilježeni modulacijama a la Đelo Jusić. Svrha modulacija je dvojaka. Prvo, pojačanjem intenziteta i odlaskom u visine, budi se iskonski duh srpstva kod iznurenih slušalaca. Drugo, u samom tekstu uočavamo pojačanu srpsku patnju, ali i optimizam kako se ide prema kraju.

Prvi dio je naravno posvećen generalno majci Crnoj Gori koja je jedina opcija, takorekuć kec u rukavu za slobodu srpskog roda. Takođe, izražava se i nada u povratak na fabrička podešavanja iz carstva Duletovog. Danica se ne napreže, lagani e mol je za nju ‘piece of cake’. Drugi dio je već nešto sasvim drugo. Kreće se sa Obilićima i Petrovićima, međugradskim rivalstvom Durmitora i Lovćena (where the fuck is Rumija), a saznajemo i da je Lovćen jedina audiogenična planina diljem istočno pravoslavnih reljefnih formi. Danica diskretno postavlja ruku na bok, još uvijek neuzdrmana tonskim visinama, svakako oduševljena količinom troprstnog veselja u masi. Konačno, srećom, stiže i posljednji dio kada se srpska lobanja Njegoševa vaspostavlja kao kameni spavač na vrhu Lovćena, ne precizirajući da li u kapelici ili mauzoleju, a kreće se u prozivke onih koji ne pjevaju i onih što se stide porijekla. Danica C. (ex N.) sada već ima problema da dohvati najviše tonove, te pokušava divljim kricima pravoslavne raspuštenice nadoknaditi nedostatak opsega. Izgleda da ni srpske muze obdarene božjim poklonima ne mogu postići šest oktava Maraje Keri, ali ni pet Vitni Hjuston.

Đakon Ivan sjedeći u eparhijskom Micubišiju bilježi sve propuste svoje formalne ili neformalne partnerke u muzičkom zločinu. Kad dođu u sabornu penthaus keliju, primoravaće je da isposnički na kavijaru i vodi prolazi svih 200 Hajcmanovih vježbi. A kada ona stidljivo upita dragana (Ivana): a seks? On će nemilosrdno citirati Skarlet o Haru: o tome ću misliti sutra!!

Ipak je za ovaj skladni pravoslavni duo samo muzika tajna dvaju svjetova.    

One Comment

Ostavite komentar