Dolina prokletih

Ima taj psihološki, granični trenutak: u slijepoj si ulici, okružen hijenama u obliku ljudi koji se spremaju da ti zadaju konačni udarac. Borio si se, jedan na deset. Bjekstvo u ćorsokaku je ionako bilo uzaludno, jedina opcija je bila da pokušaš da se odbraniš. Kad klonu ruke, slijedi prirodna reakcija: čvrsto zatvaraš oči i pustiš da se desi to nešto, nekakav kraj, potonuće u onostrano. Sa što manje agonije, ako je moguće. Ima samo još jedna blijeda nada, da je sve to ustvari samo košmar i da će neko konačno upaliti tu prokletu sijalicu. Kad bi to samo moglo tako.

Najnoviji igrokaz ekipe sa vlasti samo je surovo realan odraz ovog uparloženog hibridnog realiteta kojeg volim da zovem crnogorskim Nadrealizmom. Nekakva trakavica oko interesa, tobožnje borbe za ovakvu ili onakvu Crnu Goru, a suštinski mnogo buke niokošta, kao pod lupom uvećava jezivu realnost u kojoj živimo. Ne radi se više čak ni o plijenu koji donosi vlast – radi se prosto o neznanju, nepoštenju, nemoći i onda o egoizmu političkih struktura koje pokazuju da ih ono što se zove opšti društveni interes, neskriveno i konačno, uopšte ne zanima.

Pjesnik Ljubivoje Ršumović lijepo je to u pjesmi objasnio – domovina se brani ljepotom, čašću i znanjem. Svim onim čime je oskudna naša životna svakodnevica. Ili su bar takvi primjeri i glasovi uglavnom suspendovani, ako svedemo pogled na medije i ponudu kreatura koje nešto odlučuju u ime nas. Osim što su se nakon izborne smjene, a zatim i tokom ovih najnovijih komešanja političke većine, nanovo otkrile sve tragikomike ovdašnjeg mentaliteta, otkriveno je još nešto: ogroman krater crne praznine iz kojeg zjape moralni i intelektualni polufabrikati, čije su kvalifikacije i intelektualni dometi, uglavnom – nacija, negacija, liderska prepotencija ili slijepa podobnost. Očekivati od ovakvih glava nešto novo, nemoguće je u svakoj stranačkoj i personalnoj kombinatorici. Upravo suprotno, valja biti spreman na nove i bolne krugove istog.

Tu je naravno, po poznatom scenariju, sve opet prebačeno na ulicu, na nešto što se ovdje naziva spontanim okupljanjima. Brani se nekakva narodna volja, kao da je taj Narod neka jedna i jedina Glava koja Misli, pa je ta glavudža odlučila da nešto odjednom brani i da nešto pametno poruči. Ispašće još da je ta i takva Glava nekad nešto stvarno znala svih ovih godina…

Kad se mislilo da, možda, uz sav neizbježni cirkus, dolazi konačno i trenutak da se nešto (u)radi, da se bar malo pomjere stvari iz ovog vremenskog vrtloga, pa makar na fintu, na štos – ova Narodna stoglava aždaja i njeni odabrani tribuni, zaželjela se odmah još jednog hvatanja za vratove. Disciplina gušenja slobodnim stilom koja se ovdje njeguje sa svih strana tzv. političkog spektra. Sve to ostavlja sumornu poruku da je uzaludna bilo kakva nada da će se politička i društvena situacija bar donekle iskristalisati. Ljudi koji su učili politiku, kao i život u ovih tridesetak godina, jeftinim lakrdijašenjem po parlamentu i regulisanjem svog zavidnog materijalnog statusa žive taj svoj život van tokova vremena i prostora u kom obitavaju. Njima je naprosto lijeno da se pomjere sa takve busije, vrlo im je ugodno u toj poziciji palanačkih superzvijezda. Sve te greške i sve te laži koje su počinili i nastavljaju da ih nekažnjeno čine – nijesu ni okrznule njihove pozicije.

Iz štosa su nam samo pojeli sve ove godine.