O parlamentarnoj većini
Sve što su juče partijski poslanici rekli jedini o drugima, sve je tačno.
Što se tiče konkretno parlamentarne većine, tih istih partijskih poslanika, koje sa izbora znamo kao 6, 9, 11, jako loše poruke su slali cijelu godinu dana, da će prije smijeniti vladu, koju su zajedno izglasali nego recimo, Milivoja Katnića. Za uspjeh ondašnjih protesta protiv sistema Vladanja od 30 godina se moralo disati kao jedan organizam i imati želju da se stvarno mijenja. Tako i krhka većina koja dolazi na talasu želje građana za promjenom tog sistema, mora težiti maksimumu saradnje, a ne minimumu. Nažalost, to nije moguće jer svako gleda svoj tor, svoj šićar, svoj uskogrudi interes.
Podśećam na primjer Katnića, kako smo ga zvali, Luka Kaznića, kada smo 2019. obigravali Podgoricu, zajedno sa današnjom parlamentarnom većinom, tadašnjom opozicijom, tražili smo i njegovu smjenu. Da se izrazim popularno, Bogom prosto, što je kao glavica luka bio imun na desetine i desetine hiljada ljudi i nije dao ostavku koja je od njega tražena, аli da bude imun cijelu godinu na one koji su došli i na talasu tog zahjeva i želje za pravdom. Kakva je to poruka? Više ne za njega, već poslije godinu dana za parlamentarnu većinu? Zar i to nije iznevjerena izborna volja? Da on i dalje bude na istoj poziciji?
Ostaće zapisan taj paradoks da je smijenjen premijer, navodno, prve demokratske vlade, prije nego je Milivoje Katnić otišao sa pozicije.
Parlamentarna većina svojim ponašanjem od dubinskih kvota sašivenih po DPS burdi, pa sve do klerikalizacije i teokratizacije društva i državnih institucija, ili prećutnog aminovanja tih procesa, sve je to razlog da Milo Đukanović, nažalost, izgleda, kao ponovo poželjan političar onima čijem svijetu deklarativno pripadamo i da ponovo dobije njihov mig, da dublje zaśedne u svoju fotelju. Ako mu je Evropa otkazala podršku i ako je on bivši u svakom smislu, kao što nas URA ovih dana ubjeđuje, to sigurno nije zasluga ove parlamentarne većine, već zasluga djelovanja pređašnje mafiokratije i potrošenosti kod međunarodnih partnera, jer Milo više nije bio garant stabilnosti, što oni jedino i traže na lijepom i mrčenom Balkanu.
Svakako, Milo ima minimum do iduće godine, da raspisuje izbore, daje mandat mandatarima i da poslije svega i te kako ojača, ako ne i da se vrati na mala vrata na izborima u Podgorici.
O izbornoj volji
Zarad borbe protiv kolektivne aMNEzije, postojao je pisani sporazum današnje parlamentarne većine o bojkotu izbora, prije nego su svi prevjerili i na onim Milovim izborima se nazvali 6, 9 i 11. Lično nisam vjerovao da se može na izborima mijenjati DPS, kao što nijesu ni tadašnji opozicionari, koji su hrlili grlom u jagode, ali jedan mandat je otišao u korist 6, 9, 11 jer se Hrvatska inicijativa pocijepala na pola i zato što je Amfilohije Radović pozajmio autoritet nosiocu liste 9, tada politički anonimnom Zdravku Krivokapiću i zato što su se Vijesti tada i konačno, nedvosmisleno stavile kontra režima Mila Đukanovića. Takođe solidan broj apstinenata, koji su vodili i lične kampanje bojkota su odustali i rekli, evo još ovaj put. E, to je sve taj jedan mandat i još ponešto, da ne bude da je sve baš tako apsolutna istina.
Kada se sve ovo uzme u obzir, izborna volja nije bila tako ubjedljiva, posebno ne u ideološkoj ravni, posebno ne u smislu toga da se sprovodi agenda teokratizacije ili klerikalizacije društva na čemu je prethodna Vlada radila, a URA ćutala, sve do juče.
Kratko o bivšem premijeru
Zdravko Krivokapić je bio premijer pozajmljenog autoriteta koji nije uspio u međuvremenu da izgradi svoj, ako je to ikada i bilo moguće. Mogao je prepoznati limit u tom smislu i povući se na lijep način i vratiti se poslu koji je prekinuo prije manje od dvije godine. Autoritet je mogao izgraditi dijalogom, velikim naporom da radi na prevazilaženju mučnih podjela u Crnoj Gori koji u svojoj suštini nemaju veze sa nacionalnim i vjerskim, već svjetonazorskim. Da se jasno napravi otklon od mafiokratije, partitokratije i teokratije.
Ne zaboravimo da je i Milo 2019. postao teokrata kada je u odsustvu bilo kakve druge ideje da maskira mafiokratiju, najavio agendu o državnoj, a tada se to moglo čitati partijskoj Crkvi i to sve u navodno i tada građanskom društvu.
Nova Vlast umjesto da napravi otklon od takve prakse u kojoj se miješa državna i crkvena rabota, otišla je po istom konopu u bezdan srednjeg vijeka.
Svima je zajedničko to što su partitokrate i tu se krije odgovor zašto se ne može mrdnuti dalje.
Dalje, svi su oni juče bili kao u jeku kampanje i svi će uskoro morati ponovo da razgovaraju, jer niko ne može imati većinu sam. To jedino DPS može, još uvijek poneđe, recimo u Petnjici.
Imamo situaciju u kojoj DF kaže da je Zdravku otkucalo vrijeme i da oni o tome pričaju cijelo vrijeme, a taktički neće da glasaju protiv njega, već napušte salu, a znaju da pada. Dakle, nije mu otkucalo vrijeme, već mu je otkucala URA.
Što će biti dalje?
Ostaje da se vidi koliko je sve i sa kim dogovoreno i da li poslije svega rečenog i urađenog može biti novog dogovora unutar 6,9,11 i koliki imaju legitimitet za pregovore, ovi iz 9, sada bez Zdravka Krivokapića, koji im je bio nosilac liste.
U svakom slučaju vrijeme ili twitter feed ili facebook timeline je majstorsko rešeto.
Istaknuta slika: Vertigo ‒ Džimi Stjuart u sceni iz filma “Vertigo”, Alfreda Hičkoka (1958)