CAMERA OBSCURA Kadar iz filma The Thing (1982), John Carpenter

U ustima straha

KolUMnična Borba
Piše: Brano Koćalo

Prije nekih 15-ak godina, kasna avgustovska noć u Bokokotorskom zalivu, u Kotoru. Sa grupom prijatelja i gostiju iz Danske dovršavao sam piće na obali u blizini Starog grada, kad osjetih neugodan stisak nečije šape na ramenu. Bio je to, ispostavilo se, pozdrav modernog, proevropskog crnogorskog policajca u civilu koji nas je sa par kolega zaskočio iz okrilja najcrnjeg mraka.

Ono što je zatim uslijedilo, dio je arsenala običaja s kojim se upoznala većina nas koji smo se formirali veselih 90-ih: bahatost, nepismenost i ludilo lica tzv. Države.

– O'kle su vam ovi?

– Danci. Čovjek piše Turistički vodič za Crnu Goru za dansko tržište, platila mu država posjetu Crnoj Gori da bi to uradio – objašnjavam.

– Šta ste konzumirali, imate li nekih opijata?

– Pijemo pivo, je li zabranjeno? – reče drug koji je popio toliko da je odavno izgubio svaku realnost situacije.

– Nemoj da te slomim, avetinjo! Na zemlju! Lezite, svi!

I ovdje se dešava nešto što je uspjelo da zbuni čak i iskusne (moderne, proevropske) crnogorske policijske vukove: djevojka, Dankinja, počinje da jeca. Počinje da se trese nekontrolisano. Oskudno noćno svjetlo otkriva njeno blijedo lice užasnuto crnim strahom nerazumijevanja. Golim strahom.

– Aj bjež'te kući. I nemojte više da vas vidim ođe! – odvali oštro Glavni proevropski, u duhu ispunjenog Poglavlja za priključenje EU.

Očito je bilo da je “jedinica” koja nas je napala imala snažan pivsko-drobnjački naglasak, što ne govori ništa osim to da je vlast pokušavala da smisli metod kako da, miješanjem policijskih jedinica iz različitih sredina, zavede red po vlastitim uzusima. Jasno je koliko i kako ovaj metod funkcioniše: šikaniranja i korupcija postali su još veći i izraženiji.

Ova epizoda me opet podsjetila na nešto o čemu sam često razgovarao sa prijateljima. Ovo stanovništvo ima Strah od Nepoznatog. Vjekovni sudar čovjeka sa mora i čovjeka sa kopna. I da nije okolnosti koje je donijelo ovo vrijeme, a tako karakteristične za siromašne države, da se dobar dio stanovnišva ostatka Crne Gore slije u glavni grad, a dio u Budvu, ovo nemiješanje kamena i vode ostalo bi endemski fenomen; fenomen straha od drugačijeg, od istog naroda, ali različite običajne kulture.

Nikad se ovdje kopno nije susrelo sa morem. Ni u civilizacijskom smislu. Stanovništvo Crne Gore ima strah od mora. More nije prodrlo u kopno. Gusinje i Tivat, recimo, udaljeni su trajno, čak i saobraćajnom infrastrukturom. Koliko znate ljudi iz okoline koji su upoznali više od pet crnogorskih gradova?  Vidite li onu veliku grahovsku prazninu, ono polje u mjestu Dragalj, jasno je to: anomalije nastaju u narodima koji ne poznaju same sebe.

Tagged

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.