Nestašluci

---

Bilo je to, za balkanska računanja vremena, davno, baš davno: 1980-te godine. Tog maja dogodilo se ono za šta su mnogi vjerovali da se ne može desiti, ili bar da ne smije: drug Josip Broz Tito preselio se u sjenke. Da nije bio baš običan drug, nije pokazala samo najveća sahrana koju je do tad vidio savremeni svijet, pokazao je to i strah od sjenki stanovnika njegove države (posebno onih sa etničko-ideološkim ranama na srcu), ali i strepnja onih koji su predosjećali konačni kraj zemlje koju su iskreno voljeli. Zahvaljujući toj ravnoteži straha, uspjela je ta država da preživi još cijelih desetak godina. No, Nestašluci su počinjali već u suton Titovog trajanja i trajali su do samog početka krvavog pira u državi…

NESTAŠLUK ZVANI SLUČAJ ĐOGO (OŽILJCI VREMENA)

Danilo Kiš 1981. piše pismo francuskom predsjedniku Mitterandu, pred njegovu posjetu Jugoslaviji. U pismu ga moli da se založi za “mladog, darovitog pesnika” Gojka Đoga (imao je tada taj dečko oko 40 godina, ali dobro), uhapšenog na osnovu toga što je izložio omalovažavanju i uvredama nedavno preminulog, doživotnog predsjednika zemlje. Učinio je to Đogo – u poeziji. Knjiga pjesama VUNENA VREMENA obilovala je nekim očiglednim i uvredljivim aluzijama na lik druga Tita, te sud nije imao milosti i osudio je pjesnika Gojka Đoga na osmogodišnju kaznu zatvora. (Mala digresija: Možda bi, u nekom ludom scenariju, i Johnny Štulić prošao slično tih godina zbog TKO TO TAMO PJEVA, no njegove su metafore bile kudikamo hermetičnije i višeznačnije, te su očigledno lako probile slabašne membrane tadašnjih cenzolovaca, formiranih na pastoralnim jasnoćama pjesničke slike). Samo jedan zabavan detalj: među  onim koji su bili najžešći u osudi Đoga u tom trenutku bješe jedan tada mladi ultraljevičar, sljedbenik Che Guevare i svjetske revolucije: nepokolebljivi revolucionar Milorad Vučelić, kasniji dark horse Miloševićeve, a sada Vučićeve ere u Srbiji.

Rijetki su tada stali uz Kiša i taj apel – pomenuta Sjenka još bješe opasno dugačka – ali klima u tadašnjem društvu i u književnim krugovima pomogla je da se smanji kazna Gojku Đogu na dvije godine zatvora. Onda je sve smanjeno na godinu, pa konačno na nekoliko mjeseci, iz zdravstvenih razloga – kako već to biva u ovdašnjim sudovima.

I to je bilo ono što se u pozorištu zove – progon. Slijedile su, a to je mnogo vidljivije iz ovog vremenskog retrovizora, pripreme za Veliku Horor Predstavu.

Priča o Slučaju Đogo iz 1981. mogla bi i da se završi na ovom mjestu, porukom da je Kiš učinio ono što mu moral, integritet i savjest pisca nalažu, ono što bi svako sa osjećajem pravde i uvjerenja učinio ili bi trebalo da učini, na nivou principa: suprotstaviti se teroru cenzure i neslobode u jednom okoštalom, već i ideološki pogubljenom režimu u terminalnoj fazi raspada. Samo kad okolnosti i vremenski kontekst ne bi sakrili đavola u detalju. Toliko dobro ušivenog đavola da ga vjerovatno onda i nije bilo lako uočiti u ovoj – ispostaviće se – političkoj epizodi, onako filigranski upletenog i vještog, u obilju sudbonosnih događaja koji su se tek pleli u našim tragičnim krajevima.

Slijed daljih događaja nije se dao naslutiti ni Danilu Kišu, naviknutom na svakovrsne spletke kolega po peru i na neumoljivi, osvetnički duh palanke. On je, naravno, znao gdje živi i sa kim ima posla. Umoran već od zemlje i od grada u kom je proveo najljepše godine života, na kraju je trajno otišao u Francusku, bez mnogo buke oko svega. Ali epilog ovog događaja svjedoči da pisac ipak nije sagledao čitav politički mizanscen koji je tada postavljan u državi, ni taj najnoviji demonski ples koji se tu zapravo igrao sve vrijeme. No, o tom demonu još nešto kasnije.

Danilo Kiš tih godina već je bio i trajno raščistio sa sredinom iz koje je ponio samo gorku žuč iskustva. Veliki pjesnici nemaju velike prijatelje u sredinama koje nadrastu svojim talentom. Ni on ih nije imao puno u zemlji u kojoj je rođen. Te 1981. još su bili svježi ožiljci na duši koje je Kiš dobio u čuvenoj aferi oko GROBNICE ZA BORISA DAVIDOVIČA, aferi koju će on definitivno, sa svoje strane, zaključiti polemičkom knjigom ČAS ANATOMIJE. Ali ti ožiljci će narušiti njegovo zdravlje i, već 1989, prerano odnijeti pisca sa ovog svijeta. Godinu prije nego će onaj daroviti poeta Đogo, ta estetika i duh, dobiti svoje minute, dane, pa i godine slave.

ZAOSTAVŠTINA: JAVAŠLUCI

Evo bitne Đogodovštine. Godine 1990, naime, osniva se u Beogradu Demokratska stranka. Treba li reći, šovinistički patos u umirućoj Jugoslaviji probijao je granicu, kao živa u toplomjeru onaj podjeljak 42. U takvom opštem usijanju u društvu, pojavljuje se na toj sceni jedan od osnivača te stranke: pjesnik –novomučenik Gojko Đogo, devet godina stariji, devet godina nakon Kišovog apela, kad Danila već više nema, ali Đoga i đogovskih duhova ima i biće ih koliko hoćeš, na svakoj strani međunacionalne mržnje, do dana današnjega. I on izgovara u mikrofon nekakvu metaforu, šta li je to, nekakvu  stilsku figuru koja će ući u jedan poseban arsenal (i bukvalno: arsenal!) poetike agilnih poeta postgazimestanskog ciklusa, a čiji je pjesnički i duhovni mentor i neupitni autoritet Matija Bećković. Ostalo je zabilježeno da je autor VUNENIH VREMENA rekao sa govornice, između ostalog, i i jedan ovakav matijizam: „Danas ima mnogo Srba bez glave, ali nema nijednog bez srca!” Već godinu kasnije, ne može se ni to nikako preskočiti, u jednom snimljenom razgovoru sa Radovanom Karadžićem ovaj stradalnik predlaže nemilosrdno i potpuno uništenje sarajevskog muslimanskog stanovništva…

Ko je živio i preživio 90-te, a imao priliku (i stomak) da “prati” tadašnju (zvaničnu) književnu scenu na ovim prostorima, nafilovan je dobro olovom ovakvih metafora. Posljedično, onim pravim olovom, nafilovani su mnogi nedužni ljudi, i pod krstom i pod lunom i pod zvijezdom. I vjerni i nevjerni. A ovi i ovakvi pjesnici i književnici od zanata i od prilike su danas mahom akademici, rodoljubivog i bogoljubivog stiha, obično svako u skutu “svoje” crkve, sa više nego ugodnim (pr)imanjima i “priznanjima”. Od Zagreba do Beograda.

Što je zanimljivo, u grupi na pomenutom osnivačkom kongresu Demokrata 1990. u Beogradu je bio još jedan suosnivač te partije, poznati pisac epohe, Borislav Pekić. Kišov drug iz mladih beogradskih dana i kafana, svojevremeno i sam pritvorenik, sad je stajao uz takve ljude, od kojih će mnogi biti apologete “novog” vremena, u praktično svim novonastalim strankama. Jer duh vremena je uvijek isti, a tada je počinjao ovaj “novi” duh vremena. Ne možemo znati da li je Pekić, pisac BESNILA, tu osjetio bar nekakav trag nelagode, nepripadanja, kulturološke otuđenosti, makar zbog pojedinaca iz društva u kom se nalazio i zbog onog što se tu izgovaralo. Takav svijet ipak nije bio njegov književni i intelektualni zabran. Ili jeste, s obzirom na njegov izbor da bude u takvom društvu? O tome iz Pekićevog pera, nama dostupnih, tragova nema. Pekić odlazi sa životne scene 1992, kad je već sve pošlo dovraga i izgubilo ikakav smisao, kad su već sve metafore, sve knjige i svaki suvisli glas razuma ostali samo prašina u vjetru prepunom baruta. I tu je najbolje da se ova epizoda o počecima jednog Velikog Potonuća završi. Gadosti (ili gadluci), postavljeni tih godina, daju svoje užasne plodove do današnjih dana. Vremena i ljude sudiće tek neki revolucionarni predah od Mitomanije. Ako se takav ovdje ikad desi.

Kao da je sve što se desilo od početaka Potonuća bilo malo, katarza nije došla ni gotovo trideset godina od završetka tog bratoubilačkog rata kojeg danas sve strane različito zovu, svaka “ponosna” na svoje tragedije i svoja postignuća. Indikativno, većina ideoloških protagonista tih dešavanja, od onih koji su živi, još i danas su Tu i još i dalje su Nešto. Dio njih koji su učestvovali u ovakvim Nestašlucima završio je (ili ostao) u politici, dio se “povukao” u Akademije i u razne institucije, a gotovo niko se nije našao tamo gdje bi se (krajnje naivno) očekivalo, 30 ili 40 godina kasnije: u zatvorima. I to domaćim.

POTONUĆE TRAJE, TRENUTNO U DRUGOM REŽIMU RADA

U kom detalju je onaj demon? Sasvim je lako vidjeti iz ove vremenske perspektive da je ista ruka, istim stilom, nacrtala “žrtvenog pjesnika”, ista ga učinila “relevantnim”, ista ga predala “sudu javnosti”, ista ga ruka “pomilovala” i ista ga ruka postavila da bude ono što će tek biti: jedna od fokalnih tačaka u histeričnom jeziku nacionalizma. Specijalitet Kuhinje iz koje će izaći mnogo zla. Sve je očigledno bilo u mustri Službe. Šavovi tog Frankenštajna pokazali su se bjelodano, protokom vremena, i to kratkog vremena; sve kockice u tom monstruoznom mozaiku događaja rezultat su sistematičnog “pregnuća”.

Književnici tzv. “nacionalnog buđenja” bili su ozbiljna karta na koju se igralo. Ako se govori o lirici koju sadrži knjiga VUNENA VREMENA, bilo je na toj sceni, za ljubitelje te  poetike, i drugih pjesnika u tom vremenu – bilo ih je tušta i tma, cijela galerija likova – ali je očigledno da je Prvožrtveni za ovu stvar “mogao biti samo jedan”: do tad relativno nepoznat, van Visokog ešalona Nedodirljivih – još jedno majstorstvo Mustre. Široka reakcija javnosti, lijevo i desno u intelektualnom spektru, bila je samo dodatni bonus uspjehu ove “akcije”. Drugim riječima, bez velike zabrane i široke reakcije odbrane “progonjenog” i njegovih izražajnih sloboda, vođene istom Onom Rukom, ne bi bilo ni ove afere, ne bi ni bilo željenog “zapleta”.

Ne bi onda bilo, možda i samo možda, ni onih i onakvih 90-ih. Da je bilo sreće…

Osamdesete su bile godine kad su procesi uništenja, ne samo jedne zemlje, nego i čitave jedne, s mukom uspostavljene i svjetski priznate kulturne legitimacije – dobijali na ubrzanju. Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), događaji na Kosovu i, još prije: “Hrvatsko proljeće”, “Srpski liberali”, terorističke akcije, novi Ustav 1974… Sve su to sad samo opšta mjesta kojim se danas objašnjavaju neki uzroci tih strašnih procesa, iza kojih se kriju Sive Eminencije, arhitekte cijelog Projekta (onakvog) uništenja Jugoslavije.

Razlozi svega što se desilo 90-ih su sigurno dublji i ne počinju 80-ih. Nije se sve desilo tek tako, iznebuha u tih 10-ak godina pred rat, ali red je postaviti pitanje i u ime ubijene države koju nije imao ko da brani, od tolikih miliona “zakletih” da će to činiti: zašto su sile koje su se morale suprotstaviti ovim procesima bile tako slabe, praktično nepostojeće? Najkraći mogući odgovor bi mogao biti: od 1945. nije učinjeno gotovo ništa da Sile otpora etnonacionalističkom ludilu budu suštinski – Sile. Laži, karijerizam, pojedinačni interesi Unutrašnjeg kruga moći oko već vremešnog doživotnog predsjednika, povođenje za beskompromisnim opstankom na vrhu i samo vlastoljublje su naplatili danak. A nije da se nije moglo…

Danilo Kiš, i sam žrtva ljudi i događaja svog vremena, u ovom Nestašluku nije uspio pročitati još jedan opasni hijeroglif, nove režije i šablone događaja u svojoj domovini koju je bio već napustio; tih, za njega i za tu državu, završnih godina života. On koji je, usred Francuske, jednom Sartreu i Simone de Beauvoir (kad su se ovi pravdali da svojevremeno nijesu znali za Staljinove logore u SSSR) znao odgovoriti pitanjem: pa šta je posao intelektualca nego da zna, da vidi procese koji se dešavaju? Nema mu se na ovom nešto posebno zamjeriti; rukopisi Službe i sklizak teren na kojem se gotovo nemoguće održati, često su znali da prevare i najboljeg Čitaoca Događaja. Na kraju, ljudski je ne vidjeti i ne razumjeti neke strane stvarnosti onda kad se one dešavaju. Nema živog čovjeka koji ne žali za nekom maglom iz svoje prošlosti, koja ga je obmanula, a gdje je trebao biti bolji, gdje su stvari pošle po zlu, i nije se moglo ili znalo biti bolji…

Ostaju knjige. Ostaju djela. Kao trajniji i važniji artefakti nego što su to puke i sumorne hronike i biografije ljudi i događaja.

UMJESTO EPILOGA

Ta riječ: Ustašluk, nedavno je zaparala uši i lansirala, još jednom, u slike i prizore onih vremena nedostojnih sjećanja (iz kojih se ne izlazi i izgleda kao da izlaza nema). Ne Ustaštvo, nego upravo Ustašluk, sa tim orijentalnim sufiksom zaostalim u ovom jeziku od Turaka. Kao Bašibozuk, na primjer. I baš se pomisli – kolektivno nesvjesno je Čudo – kroz jezik, na duh epohe Osmanlija, jatagane i džeferdare, džebanu i sablje, makljanje za noge i ruke i grla bijela, “ko je vjera, a ko je nevjera” – sve ono što ide u taj civilizacijski i jezički inventar Balkana iz vjekova turske uprave. Jer Tu smo zauvijek zaglavljeni. Iz tih vremena i tih mitskih predjela dolaze ovakvi glasovi. Nekakva pseudoepska tirada za zainteresovanu pastvu: Ustašluk. Geneza ovakvih izraza se može izvući direktno iz pastirskih pjesmarica, čitanih uz čuvanje ovaca i goveda, pa naopako uvedenih u jak Nacionalni i Vjerski izraz, u jezik i osobenost jednog dijela Identiteta. Kad se od takvog govora oblikuje cijeli jedan nacionalni Identitet, nacionalna Tradicija, onda se takvom stazom sigurno stiže do – Nacionalnog Pitanja. A tamo gdje je pleme – tu ovamo nikad nije bilo dileme: tu je uvijek Usijanje.

Sve je tu isto kao u gornjim Primjerima Beščašća. Ista poetika, isti šabloni koji su stvorili tu tablicu dijeljenja, pomogli i u njenom efektnom trajanju ovoliko decenija.

Zlo počinje kad se odabere predodređena strana u tom dijeljenju. Naši su možda činili zlo, ali zato što su se branili; a šta su tek činili nama? Možda smo bez glave, ali bez srca… – rekao bi opet onaj  Akademik.  To je najčešći manir, prapočetak i praizvedba: sve je ovdje uvijek kretalo i sve kreće iz (otrovnog) jezika.

Može se pojedinačno čistiti samo vlastiti vrt, od svakog blata.