Izvor: RTV Budva

Još ne sviće rujna zora

KolUMnična Borba
Piše: Igor Milić

Štrajk glađu budvanskog nastavnog tijela napušta i šesti dan. Predmet protesta: reket građevinske (sic!) elite po kojoj je nakon 10 godina izvedbe jednog projekta vrijeme zrelo tek za promjenu ugovornih stavki i cjenovnika kvadrata sa 650 na 890 €/m2. Danas, u svojevrsnoj minijaturi gorenavedenog izrazito kvalitetnog proticanja vremena, za nama su pokušaji i pripreme izvjesnih starih Budvana za izbore, naučne pilule staff-a budvanskog Doma zdravlja i poneka nepotrebna javna posjeta. U gnoju nedozrelih događanja, jedan bivši učenik nedavno je znamenito optužio bivšu nastavnicu i sadašnju političarku zbog njezinog bučnog muka ovim povodom, što je ona potvrdila ne rekavši jedino što je trebalo bit rečeno, ali je postalo jasno: nisam tamo jer više nisam nastavnica.

Ključno je, kao i sa svime što je bivše, i sa dotičnim bivšim možete imati uglavnom par vrsta odnosa: odnos nostalgije, po kojem vam je bivše milo i drago; i odnos otuđenja po kojem vam je bivše strano. Strano, ali strano na jedan suptilan način koji znači i više odbijeno na neiskren nego li sozercano na jedan novi i iskren način.

I to posljednje će ujedno i biti samoubilački pokušaj ovoga teksta jer u prelasku sa 650 na 890 evra cijene kvadrata niko ne pominje prosječnu neto zaradu u Crnoj Gori koja je prema statistici Monstat-a u aprilu ove godine iznosila 707 evra. Jasno je, ali i dobronamjerno ograničenje anahronizma ove i ovakve uporedbe, ali neko bi se dakako morao zapitati, ako ne i objasniti kako osoba sa 707 evra neto primanja može priuštiti stan čiji kvadrat košta 650 evra. Mirazi i đedovina, sporedna ekonomska aktivnost (koja samom svojom sporednošću ne može imati impozantne posljedice po predmetnu računicu), sve to biva poraženo logikom neoliberalne kapitalističke “mašine”. One mašine po kojoj je gori izbor od takvog samoubistva samo onaj da se takav izbor i ne napravi jer je alternativa život ispod mosta. I zna to dobro poneki nastavnik, profesor i kolega, onaj kome bi država Italija novim predlogom zakona mjesečno ulivala do 500 evra više zbog studentskog staža, onaj kome bi se u Velikoj Britaniji obratila služba za dobavku stanova profesorskom kadru, onaj koji bi u svakoj federalnoj državi SAD-a imao bar neku vrstu povlastice.

I ne, nije to poziv profesorima na prvi let ka jednoj od navedenih zemalja; i nije to dobiven rat (eventualno, bitka) nad nikakvom neoliberalnom kapitalističkom mašinom; ništa od navedenog. Prosto, u stijegu raznoraznih suprotstavljenih mogućnosti i dilema, Crna Gora je spram sopstvenih vršnjaka izabrala – ništa. A na trenutke bi se reklo – i da odmogne.

Zemlja u kojoj si ostavljen na milost i nemilost pojedinca, zemlja u kojoj si sam sebi na ispomoć, i nije zemlja – nego revolucija. E viva!

Tagged

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.