Ne znam je li do kakve retrogradne planete ili do planetarne božićne radosti, tek probudih se danas prije podneva.
U osam i po, što je za mene rana zora, nešto slično posljednji put mi se dogodilo prije dvije i po godine, u ranim danima rano preminulog pokreta Odupri se. Čijim sam se protestima ponosila sve do jutros…
Ne kajem se ni sad zbog subotnjih odupiranja, ali poslije prvog božićnog jutrenja na TV Jusovača prežalit ne mogu što sam se ikad borila za njeno oslobađanje. Da se oslobodila baš i nije, samo što opoziciju više ne zove stokom i ne širi mržnju među narodima i vjernicima. Neprofesionalnost, neznanje i glupost i dalje zrače sa ekrana u neograničenim količinama…
Vratite mi Šundića, kucam radni naslov za prvu jutarnju kolumnu u karijeri, dok sinhronizovano dimimo i ja i kotroban… Jes’ da mu je informativni program više bio usklađen sa vizantijsko-osmanlijskom tradicijom nego sa zapadnim tekovinama, ali ovo novo uredništvo ga je baš prećeralo sa evroatlantizmom.
„Dobro jutro, poštovani gledaoci, Evropska komisija poslaće od 17. do 21. januara ekspertsku misiju u Crnu Goru koja će se baviti temama borbe protiv organizovanog kriminala i korupcije na visokom nivou” ‒ šokirah se na šte srca prazničnom viješću koja je premijerno objavljena skoro dvadeset sati ranije.
Prosto bilo da dolaze sjutra, ali da na božićno jutro udarna vijest nacionalnog medijskog servisa bude dolazak nekih činovnika, i to tek za dvadesetak dana, e to može da smisli samo pamet utjerivana briselskim grantovima…
Dobro de, ne gunđaj ‒ izložih kritici i vlastitu gledalačku netoleranciju ‒ omaklo im se… Sad će nešto dnevno, za „Dobro jutro, Crna Goro” s domaćeg terena.
I bilo je, ali bolje da nije, opet ista priča kako će neki činovnici nekog dana početi da zarađuju platu…
„Dogovor o daljem radu Odbora za sveobuhvatnu izbornu reformu Skupštine Crne Gore biće na dnevnom redu sjednice tog tijela koja je zakazana za 28. decembar. Izgledno je da će biti donijet zaključak da je potrebno produžiti mandat tom tijelu, jer glavnina posla još nije završena” ‒ nijesu se gledaoci imali čime omrsit’, jer su i dok je trajao post bar jednom dnevno slušali kako izborne reforme nijesu ni počele, a kamoli završene u ovom mandatu.
Sve su prilike da ni urednik jutrošnjih TV-vijesti još nije počeo, a kamoli završio učenje maternjeg jezika. Nije Odbor formiran da bi se reformisala Skupština, nego ga je Skupština formirala da bi se reformisalo zakonodavstvo, krenuh da objašnjavam liku sa ekrana…
Uh, bolje da se manem zaludnjeg posla. Urednicima koji obole od slave prije nego što nauče da poređaju sedam vijesti teško je sad objasniti ono što su preskočili u sedmom osnovne ‒ kako se ređaju riječi u rečenici…
Obradovah se papi Franju kao najrođenijem… Jes’ da je svima, izuzev TV Jusovača, na Božić on bio važniji od briselskih činovnika ali ‒ bolje ikad nego nikad.
Dobro je što je uopšte došao na red, pomislih dok sam slušala poruku da se i za praznik treba sjetiti najugroženijih, da je Isus bio siromašan ali je pomagao svima…
Pomoći nema, primijetih nešto kasnije čitajući širu informaciju na portalima, prekasno oslobođenoj profesiji. Najvažnije poruke, koje bi tokom božićnih i novogodišnjih praznika mogle da budu poučne za sve domicilne hrišćane, nijesu ni pomenute:
Da je u misi učestvovalo manje od stotinu vjernika, vrlo malo kardinala i biskupa.
Da su svi, osim pape i članova malog hora, nosili maske.
Da je misa počela dva sata ranije nego obično, kako bi vjernici mogli da se vrate kući prije 22 sata…
Kad može papa, možda bi se i „veći katolici” sjetili kako drugi lijek za kovid, osim slijeđenja ljekarskih preporuka, još nije pronađen…
Nemam predstavu ko je i da li je nacionalnom medijskom servisu uputio preporuku da se evroatlantskim partnerima treba dodvoravati čak i kad ne postoji ni teorijska šansa da oni vide razmjere našeg poltronstva. Znam samo da su ga jutros baš prećerali…
Vratite mi Radojku, dreknuh u ekran, kad se pojavio Džo Bajden. Lijepo je od predsjednika SAD-a što je posjetio đecu u bolnici. Dobro je i što im je pročitao knjigu „Olaf's Night Before Christmas”. Nemam ništa protiv što se tome dive i Dejli mejl i Asošijeted pres i ostali mediji…
Ali, to se dogodilo sinoć u Vašingtonu!
A predsjednici Skupštine i Vlade Crne Gore, Aleksa Bečić i Zdravko Krivokapić, bili su sinoć u Baru. Na ponoćnoj misi u konkatedrali Svetog Petra Apostola.
Za svako normalno čeljade, ta je posjeta bar zeru važnija od Bajdenove. I za „Dobro jutro, Crna Goro” i za cijelu Crnu Goru. Podijeljenu i posvađanu uzduž i poprijeko, još otkako su prije trideset godina sljedbenici Svetog Save i Save Kovačevića složno zapucali na sve što se od njih razlikovalo, od Debelog brijega, preko Sarajeva, do Karlovca…
Dok su Bečić i Krivokapić posjećivali samo pravoslavce na liturgijama, ukazivali su nam se sa tvcg-ekrana od jutra do sjutra, i po tri dana zaredom…
Ne može to tako, moraju sad zajedno i u katedrale i u džamije, dimili su nevjerni građani cijele godine. Taman kad se obojici razbistrilo pred očima, tzv. javni servis emituje ‒ božićnu senzitivnost američkog predsjednika…
Neka što crnogorski političari nijesu na crnogorskom medijskom servisu zaslužili njegovo mjesto, nego ni petu vijest u jutarnjem dnevniku.
Ne postoji Otvoreni Balkan sve dok je Srbija zatvorena za Kosovo ‒ zorom smo obaviješteni o izjavi Aljbina Kurtija koju je premijerno dao prije 44 dana i još toliko puta je ponovio.
Biće prije da ne postoji nacionalni javni servis sve dok se na njemu ovako ignorišu crnogorske teme, samo to sam mogla da zaključim nakon šeste vijesti prvog božićnog jutra. Bojim se da mi čitaoci neće vjerovati ako je ne prenesem integralno:
„Turska je zamrznula imovinu 770 turskih državljana i fondacije Fetulaha Gulena sa sjedištem u SAD-u, odlukom koju su potpisali ministri unutrašnjih poslova i finansija. Na listi su osobe sa navodnim vezama sa muslimanskim sveštenikom Fetulahom Gulenom koji živi u SAD-u, kao i čikaška Nijagara fondacija čiji je on počasni predsjednik.”
Nije problem to što je vijest bajata i što se Turska s Gulenom perčina duže od dvije decenije, nego što za ovako detaljnu informaciju u kratkim vijestima ne bi bilo prostora ni da je jutros zaplijenjena imovina našeg prvosveštenika Đukanovića…
Vratite mi Ašanina, zakumih na kraju bogom Savjet RTCG-a. Ne znate ko je to? E, on je bio glavni urednik prije četvrt vijeka, u vrijeme dejtonskih pregovora. Crna Gora tamo nije imala ne samo pravo glasa, nego ni pravo da se glasne.
„Hvala Vam, Predsjedniče, što ste dio Vaših besanih noći posvetili građanima Crne Gore” ‒ zahvalio je glavni urednik u prvim sekundama Dnevnika Momiru Bulatoviću, mada nikad nijesmo saznali na čemu jer je on bio isključen iz pregovora.
A ja evo od jutros zahvaljujem Ašaninu… Jes’ da su vijesti i za njegovog urednikovanja bile badijavne, ali bar je u njima bilo Crne Gore…
