Kada određena forma izražavanja postane dio svakodnevnog javnog govora, stvara se novi standard. Nakon Bečkog književnog dogovora ili bilo koje druge jezičke reforme, potvrda novog stanja jedino može doći kroz objektivnu aplikaciju od strane korisnika. Međutim, kada nova norma postane neprihvatljiv oblik izražavanja onda dolazi do problema. Pravne tekovine civilizovanih zemalja su napravile sjajan balans između prava na slobodu govora i nedozvoljenih formi time što su sa konkretne jezičke strukture fokus stavili na referentni objekt ili posljedicu. Tako se govorom mržnje smatra bilo koji diskriminatorni govor koji za posljedicu može imati narušavanje socijalnog mira. Kada kažemo diskriminatorni mislimo na obilježavanje pojedinca ili grupe na osnovu odrednice identiteta. Ovo praktično znači da ista riječ može i ne mora biti nedopuštena u zavisnosti od konteksta. Uzmimo na primjer riječ hrišćanin i dva jednostavna korišćenja takve riječi. Prvo: on je hrišćanin. Drugo: ovako nešto samo hrišćanin može da uradi. U prvom slučaju imamo notiranje činjenice pripadnosti hrišćanstvu, dok u drugom slučaju imamo govor mržnje jer se određeni čin pripisuje pojedincu samo zbog pripadnosti nekoj grupi. Krucijalni problem u Crnoj Gori je što se drugi slučaj neće prepoznati kao nedopuštena forma izražavanja iz prostog razloga što je ona, zajedno sa mnogo gorim oblicima, nažalost postala standard.
Internet objava Dragana Rosandića ne bi privukla pažnje više od palamuđenja nekog partijskog bota da to nije osoba zastupljena u institucijama jedne nacionalne manjine, višestruko nagrađivana ličnost u novinarskom svijetu, te stoga osoba koja na više načina formira javno mnjenje. U Rosandićevoj objavi, koju su mnogi počastili imenom kolumna, nalazi se mučni niz uvreda i veoma neduhovitih poskočica svojstvenih nižim razredima osnovnih škola. Objava sadrži takođe i mnoštvo osnova za krivično gonjenje što je potpuno nebitno u Crnoj Gori. Mnogo više od sadržaja u koji ne bi ulazili iz higijenskih razloga, interesantno je pogledati argumente onih što bi podržali Rosandića ali ne smiju javno pa traže opcije za racionalizaciju. Upravo to je najbolja slika etičke propasti usljed normiranja pogrešnih stvari.
Tri su ključna argumenta prisutna kod ljudi koji su suštinski saglasni sa Rosandićem. Prvo, možda nije trebalo da bude tako grub, ali je sve tačno rekao. Drugo, a što su godinama pisali režimski pisci poput Nikolaidisa trinaestojulca pa niko nije reagovao. Treće, Rosandić je samo napisao ono što svi mislimo. I zbilja, sva tri argumenta iako logički veoma nestabilna, mogu da stoje. Iz perspektive ljudi koji permanentno slušaju ponavljanje karakterizacija poput ustaša, fašista, nacista, u objavi nema ništa sporno. Dalje, za očekivati je da sadržaj mainstream sfere postane ili se potvrdi kao mišljenje velikog broja ljudi. A povrh svega istina je da su iz drugog rova umjele da pristižu slične naručene bljuvotine, pomenimo samo čuvenu rečenicu Marka Vešovića: „Milo Đukanović i ja spomenike četnicima možemo dizati samo u zrak“. Dakle, Rosandićeva objava ne pruža ništa novo. O crnogorskim ustašama smo mogli da čitamo i na sajmu knjiga u Podgorici, o crnogorskim fašistima smo mogli da slušamo na skorim tribinama u Kotoru i Herceg Novom, o nepostojanju crnogorske nacije, naroda, države, jezika smo mogli da slušamo i čitamo ako smo htjeli svakodnevno. I još uvijek možemo. Tako da, suštinski tri navedena argumenta koja to nisu, u iščašenom društvu nužno dobijaju na smislu.
Najbitnija stavka dolazi na kraju, pitanje krivice. Rosandić apsolutno nije kriv jer radi isključivo ono što mu sistem dozvoljava. A on je bio dio sistema dugo vremena i imamo osnovanu sumnju da mu pripada još uvijek. Dugogodišnji pripadnik službe državne bezbjednosti, autor kolumne u novinama koje je osnovao tadašnjem crnogorskom režimu izuzetno bliski KOS, autor televizijske emisije na kanalu koji se poodavno finansira iz budžeta države Crne Gore. Zvuči li kao teorija zavjere ako sada kažemo da je crnogorska vlast preživljavala i preživljava na opstanku ideološki suprotstavljenih rovova, ili kako to lijepo sroči Milo Đukanović „konfederacije nacionalnih zajednica“. A značajan dio toga preživljavanja jeste da država Crna Gora plaća borbu protiv sebe same. Politički, medijski, kulturno, uzgojena je respektabilna masa pitomaca koji se sistemski bore protiv sistema prihvatajući izgubljenu bitku zarad sopstvene koristi.
Konačno, Rosandić je samo jedan tragično smiješni pion u antičkoj drami znanoj kao Crna Gora. Njegove riječi znače samo dok mi prihvatamo sistem u kome one odjekuju.
Nakon stotina napisanih antisistemskih tekstova, čak i najrevnosniji analitičar shvati da Crnogorci možda ne ljube lance, ali zato strastveno vole svoje tamničare!
Nacrtano!