Jednog aprilskog jutra, kada je preko 2000 aviona Luftvafea cijelu noć bombardovalo London, sa radija se čuo glas vođe tog naroda – Vinstona Čerčila.
Legenda kaže da mu je rečeno da budžet iz kulture prebaci u vojni budžet i krene u obračun sa nacistima. Na to je odgovorio riječima:
„A zašto bismo se onda borili”.
Iako to vjerovatno Čerčil nije rekao, vrijeme ga je propitalo, pa nam se danas servira kao istina.
U suprotnosti sa takvom izjavom, ne toliko daleko od Londona, 80 godina kasnije, ili 200 ranije ako pitamo svijest, na brdovitom Balkanu se Crnogorci biraju za gradonačelnika glavnog im grada. Mirno je i dobro je.
U predizbornom sučeljavanju za budućeg gradonačelnika, na nesretno koncipiranom pitanju đe se spajaju vizija kulture, sporta i turizma u narednom periodu, od emisije koja je trajala 7.920.012 sekundi su o kulturi rekli:
Vuksanović (SNP) – 14 sekundi
Rmandić (Svetosavska) – 0 sekundi
Milatović (Evropa sad) – 36 sekundi
Šaranović (DCG) – 42 sekunde
Borovinić-Bojović (DF) – 35 sekundi
Rakčević (URA) – 30 sekundi
Perić (Preokret) – 42 sekunde
Vuković (DPS) – 15-ak sekundi.
S tim što su Šaranović i Rakčević s pravom kritikovali neizgradnju gradskog pozorišta. Neko manje neko više uspješno.
Milatović i Borovinić su svoju viziju gradili preko Stare Varoši i „vraćanja starog duha Podgorice”, što je Vuksanović stavio pod pričom o turizmu, a dodao je da želi da pravi od Podgorice regionalni centar za mlade umjetnike i stvaraoce.
Vuković je pobrojao, dok je nabrajao sportske hale i centre, da je renovirao i neke kulturne centre i da je razgovarao o potencijalno ozbiljnom filmskom festivalu koji bi Podgorica mogla imati. Sa ovog mjesta apelujem da budući gradonačelnik, ko god to bio, nastavi ovu ideju jer Podgorica vapi za takvim sadržajem.
Perić je pošteno rekao da nas koji stvaramo treba puštiti da stvaramo, a da nam administracija treba biti dostupna i na usluzi.
Dragi moji gradonačelnici svih boja, partija i uvjerenja, ukupno ste potrošili 3:32 minuta da govorite o kulturi od ukupnih 2:10:12 koliko ste imali na raspolaganju. Iako suštinski gotovo da ništa niste rekli ni o njoj niti njenoj viziji. U ostalim planovima makar obećavate brda i doline, za kulturu se ne trudite ni plan da iznesete.
Tridesetogodišnje utapanje kulture u nacionalno-istorijske teme preko kojih se zadovoljavao materijalni interes kvazi elite koja nas je odvojila od kulture i onoga što je umjetnost danas, a za sebe stvorila oreol nedodirljivih stvaralaca, ne čudi da naši gradonačelnici svoj domet u kulturi vide u popločavanju Stare Varoši. Zašto bi na kraju balade oni išta i znali o savremenoj umjetnosti?
(Ne)djelovanje kandidata ogolilo je naše kolektivno stanje svijesti po pitanju kulture i to nema veze sa vjerskim, nacionalnim, polnim, seksualnim, partijskim ili NVO pripadnostima. U odnosu prema kulturi svi su isti!
Političari su tužni odraz svih nas u ogledalu. A ako ih nekad neko sretne po ulicama našeg grada kad kampanje prođu, jer sad ne smijemo u grad od njih izaći, nek im šapne da, kako kaza jedan mudri čovjek:
„U jednom društvu, cilj kulture može dovesti do zajedničkog identiteta ili vizije. Tako kultura može istovremeno povezivati i miriti podijeljene, bez obzira kom popu ljube ruku ili kojoj partiji se mole”.
Gledamo se u petak veče, u 21h, na Pakovićevoj zabranjenoj premijeri: Pier Paolo Pasolini režira strašni sud. Neko online neko offline!
Autor je reditelj