O mnogim uhljebima i samo jednom idealisti
Od zemlje do zemlje, jezika do jezika, kulture do kulture, mijenjaju imena, ali nikad i nigdje ne mijenjaju navike. Nije pravilo, ali često su to tatini i mamini nedodirljivi đetići koji bi na tržištu rada ili bilo kakvom drugom tržištu prošli kao svaki monopolista koji se zbog nečega morao ipak naći na slobodnom tržištu (pod uslovom da je tržište zaista slobodno).
U stvari, tek onda kad izađeš iz zone komfora možeš vidjeti ko si i šta si – preporučljivo je za svačiju karijeru. Međutim, ova kasta, naravno, nikada ni ne pomišlja o nečemu sličnom, prosto nemaju taj čip. Oni hodaju isključivo utabanim stazama, kao nekada u zanatima sa koljena na koljeno sijedaju iz stolice u stolicu.
Uspinju po ljestvici nomenklature metodom baziranoj na razmjenama, usluga jedne generacije preko koje guraju drugu generaciju i sjede makar formalno u nekim tamo stolicama koje čak ni ne moraju biti zvučne, ali je bitno da sjede bez zasluga, bez inicijativa. Jedino što je zaista važno je da budu kako se kod nas kaže „učinjeni“, pa čak i servilni svakome za koga procjene da nekada može trebati jer baš svako ko naiđe je možda potencijalni kandidat za uzvraćanje usluge negdje nekad u nekom trenutku, ako ne toj, onda nekoj generaciji koja će tek doći.
Na žalost, ovo je često i kulturološka stvar u nekim društvenim krugovima pa majke i očevi uče đecu da idu ovakvim putem, ipak to je uvijek najsigurnija trasa. Vole ispraznu ljubopitljivost, salivena odijela, čuke i đinđuve.
Kao što pomenuh na početku, imaju puno naziva na mnogim meridijanima, kod nas i u susjednim krajevima su poznati kao uhljebi.
Dva komparativna primjera sa drugog kraja svijeta o uhljebima i ljudima koji vjeruju u ono što rade
Idealista kardiolog
Januar je bio vreo, buenosairesko ljeto je topilo lišće hakarandi, vrapci su nestajali kao petarde u noći, sagorijevala ih je toplota u letu, gume auta su se gušile u asfaltu, valjalo se nečim oduprijeti i u ime nečega preživjeti. Velike ideje, ljudi, djela i muzika, moja vječna utjeha i inspiracija.
Sa spuštenim prozorima u ranu zoru sa „RQP“ radijom, kao i uvijek dok se tek budi jedan od najvećih divova planete. Začuo se poznati Punk bend „Attaque 77“ i pjesma posvećena čovjeku koji je spasao milione ljudi na ovoj planeti te na kraju žrtvovao sebe da bi održao datu riječ!
Radi se naravno o dr. Reneu Favaloru za kojeg na ovim našim prostorima niko (ili rijetko ko) nije ni čuo, a koji je istinski heroj moderne Argentine i svakako jedan od najvećih Argentinaca svih vremena. Njegova tužna sudbina koja je primjer istinske ljudske žrtve dobrog čovjeka, kao jedinke ostatku nas tj. čovječanstvu, rastuži svakog normalnog ili inspiriše na nešto veće od sebe.
A da napišem nešto o njemu podsjetila me prethodna misao o velikim i hrabrim, o mravima, a ne o skakavcima, on je bio marljivi mrav, i napravio je skupa sa grupom ljekara bajpas. Da dobro ste pročitali, ništa manje nego BAJPAS srce, to – to.
Htio je svoj izum pokloniti ljudima, osnovao fondaciju radi liječenja ljudi sa kardiovaskularnim problemima u koju se država obavezala uplaćivati novac, ali birokrate (uhljebi) su mu uskratili finansiranje i da bi skrenuo pažnju javnosti na to da su njegove namjere bile humane, upalio je kameru, i snimio kako sam sebi puca u srce… da baš u srce i baš taj čovjek koji je izmislio bajpas.
Ali dr Favaloro vječito živi, uhljebi kad odu u penziju još neko vrijeme glume da imaju uticaja na nove uhljebe i onda utihnu te im tada obično počne sve smetati i ako imaju potomstvo skoncentrišu se na naplatu svojih sitnih usluga i servilnosti kako bi pogurali novu generaciju u njihovim uhljebljenjima.
Generalni uhljeb (Njoki)
U mojoj dragoj i prelijepoj Argentini u svakodnevnom narodskom riječniku koristi se riječ Njoki sa veliko Nj.
Interesantna je priča o tome kako je nastao taj naziv koji će vam kad je pročitate naprosto otvoriti oči i moći ćete gdje god da ste prepoznati one koji se mogu tako nazivati, jer, prosto, njokizam je široki društveni fenomen koji postoji svugdje.
U nekim davnim vremenima kada se plata isplaćivala preko šaltera, direktno na ruke, pravili su se redovi pred finansijskim službama, obično je to bilo posljednje sedmice u mjesecu. Takođe, posljednje sedmice u mjesecu pravili su se kod brojnih emigranata sa juga italije njoke sa malim nj. Kažu da su neke ulice Buenos Ajresa mirisale na domaće njoke koje su se spremale za ručak.
Ljudi koji bi čekali u redovima u velikoj gužvi počeli su da primjećuju osobe koje nikada do tada nisu imali prilike da vide, a isto su redovno dolazili po platu.
Ti ljudi su zbog vremena pojavljivanja, koincidirajući sa danima kada se gradom širio miris domaćih njoka dobili naziv Njoki sa velikim Nj.
Poznajete li te koji nikada ne dolaze na posao, a primaju platu, ili dolaze da drže upaljen pasijans ili fejsbuk non-stop, ili su tu, ali kad god treba nešto da se uradi nađu neku „pravno utemeljenu“ osnovu u okviru nekog pravilnika ili odluke da se ne isplati, ne može ili ne treba uraditi ništa čisto da se ne bi ništa uradilo već da bi Njoki bili i ostali Njoki, a eventualni rad koriste isključivo da bi naudili onima koji ih kritikuju ili ugrožavaju prilikom uspona ljestvicom nomenklature, tada znaju da rade dan i noć i to je jedini trenutak kada koriste poznavanje propisa, normi i svoje uloge uopšte?!
Bravo Gordane,ima kod nas mnogo Njokija…Jučer vidjeh na TV jedan svijetli primjer,momčić od 16 godina sam uzgaja pčele,prodao je svoje biciklo i pametni telefon da bi kupio košnice i kaže,vratiće mi se sve ovo uloženo troduplo!!Oduševio sam se,ima još nade…