15 februar – 1 mart 2022
- Situacija u Ukrajini sa nacionalnog, međunarodnog, strateškog, medijskog i institucionalnog stanovišta: trebamo li za čitanje ovog rata staviti hladnoratovske naočare?
- Takođe u fokusu: Honduras, Južna Afrika i dinamika odnosa Pakistan-Indija
Mnogi analitičari i intelektualci, uključujući autora ovoga teksta, prognozirali su miran rasplet krize u Ukrajini. Polazeći sa pozicije racionalnih političkih aktera kojima je sopstveni interes tas na vagi između polova ambicije i realnosti, očekivalo se da će briga o sebi nadvladati nedostatak razuma.
Potpuno suprotno, bez očiglednih interesa, sa veoma tankom argumentacijom denacifikacije i sprječavanje širenja NATO alijanse, sve više autoritarni Vladimir Putin je naredio invaziju na Ukrajinu, time nas podsjećajući na dvije situacije, a to su rat u Gruziji 2008. i Hitlerova invazija na Sudete 1938. Dakle, iracionalan akter je ponovo doveo do najiracionalnije stvari u međunarodnim odnosima, a to je rat.
Već šest dana traju ratna dejstva, nakon početnog brzog napredovanja ruska vojska je naišla na značajniji vojno-civilni otpor Ukrajine, pregovori nisu dali rezultate, a kraj krize se ne nazire. Rusija je pod sveobuhvatnim međunarodnim sankcijama, dok se globalna scena dijeli na većinu rusofoba i manjinu rusofila u bizarnom povratku hladnoratovske bipolarne atmosfere.
Prema očekivanjima, najaktivniji u ovoj krizi su mediji. Rat je uživo u našim domovima 24 sata na dan, glavni borbeni koridori su na Twitter-u i Facebook-u, u moru lažnih vijesti koje pristižu sa svih meridijana, gotovo je nemoguće prepoznati obrise istine.
Predsjednik Ukrajine Zelenski je nakon početne zbunjenosti zajahao talas i postao medijski fenomen broj jedan u svijetu, glavni kandidat za ličnost godine u Time-u. Politika se kreira u medijskim timovima, dok se žrtve rata mogu posmatrati kao tragična kolaterala hipermedijalnih međunarodnih odnosa.
Stoga ne čudi što mnogi već govore o povratku Hladnog rata koji će se ovoga puta voditi non stop. U prilog tome ide i sveprisutna nuklearna prijetnja stimulisana nesuvislim aluzijama Kremlja kako bi svaka treća strana koja bi se umiješala u konflikt dobila odgovor u vidu istorijskog presedana.
Treba obratiti posebnu pažnju na dvije strategije. Prvo, ruski strateški koncept podrazumijeva takozvani pokret escalate-to-deescalate, što bi prevedeno značilo da se namjernom eskalacijom dovodi do pojačane aktivnosti na smirivanju iste. Drugo, Rusija kao i svaka nuklearna sila osim Kine zadržava pravo da preventivno lansira nuklearno naoružanje, time stvarajući privid da je apokalipsa realan scenario, istovremeno proizvodeći dimnu zavjesu nepredvidivosti. Bez namjere da se ulazi u nezahvalne prognoze, ogromna je vjerovatnoća da će se ova kriza završiti isključivo u konvencionalnom domenu.
Iako smo dosta rano u konfliktu da bi sudili o posljedicama, nazire se koliko će sveobuhvatne one biti. Sankcije Rusiji koje je uvela međunarodna zajednica što pojedinačno, što institucionalno (npr. kroz mehanizme EU) će za dugo vremena ostaviti zemlju u strahovitoj izolaciji. Zabrana uvoza/izvoza u većinu zemalja svijeta, zabrana međunarodnih finansijskih transakcija, zabrana međunarodnih letova, zabrana poslovanja ruskih banaka, zamrzavanje imovine funkcionerima i biznismenima, samo su neke od donijetih mjera. Koliko god one najviše pogađale građane Rusije, sankcije se već osjećaju globalno kroz pad berza (NASDAQ je pao 15 posto, londonska berza 10), vrtoglavi rast cijena energenata (prirodni gas 25 posto, za naftu je porast nešto manji ali u konstantnoj progresiji), krah tržišta određenih kriptovaluta (čak i Bitcoina kao najstabilnije od njih).
Naravno, ne treba zaboraviti ni posljedice po sistem međunarodnih odnosa. Nikad veća kohezija zapadnih zemalja nije bila u osudi određene akcije, ali i u riješenosti da se spriječi dalje napredovanje konflikta. Iako očekivano bez vojnih intervencija, SAD i evropski partneri su pokazali spremnost da učestvuju što kroz sankcije, što kroz direktnu vojnu pomoć. Dakle, jedna od nenamjeravanih posljedica ruske invazije je učvršćivanje polarnosti na Zapadu.
Rusija osim izolacije na Zapadu upada u problem gubitka povjerenja i kod tradicionalno (ali relativno) naklonjenih sila poput Turske i Kine. Naime, Turska vidi svoju šansu da kroz Turski tok preuzme određeni dio Gazpromovih interesa u dopremanju gasa u Evropu, dok Kina ne zaboravlja skoro nuklearni konflikt sa SSSR-om iz 1969. oko Žengbao ostrva, od kada je njihova saradnja sa Rusijom prepuna meandara i više stvar formalnih potpisa nego li supstancijalizacije.
Takođe, Kina vidi period tenzija kao priliku da učvrsti svoju tehnološku dominaciju i spremi se da ponovo narastajući bipolarizam regionalnom hegemonijom pretvori u drugi oblik međunarodnih odnosa. Stoga i ne čude najave Vijetnama, Malezije i Tajvana da se Kina sprema na tihe akcije u Južnokineskom moru i šire.
Konačno, postavlja se pitanje budućnosti međunarodnih institucija. Svjedoci smo da se u slučaju Ukrajine UN ponaša veoma mlako, očito ne želeći da ulazi u dubioze poput onih tokom intervencija u Jugoslaviji i Libiji. Međutim, UN je jedini globalni akter sa dovoljno legitimiteta da reaguje u međunarodnim kriznim situacijama. Svako djelovanje regionalnih ili partikularnih institucija bi bilo tumačeno kao izlazak van mandata. UN mora odlučnije da reaguje u slučaju Ukrajine jer kako je ispravno rekao ministar vanjskih poslova Ukrajine Kuleba, nereagovanje postavlja opasan precedent za buduće narušavanje teritorijalnog integriteta suverenih zemalja.
Da je živ, Kofi Anan bi odgovorio svojom legendarnom rečenicom: we are doomed if we do, and we are doomed if we do not. Paradoks međunarodnih organizacija će očigledno biti moguće prevazići isključivo radikalnim promjenama interne dinamike donošenja odluka.
Iako je rat u Ukrajini nesumnjivo glavna tema, u prethodne dvije sedmice bilo je još par interesantnih događanja na globalnoj sceni.
Nakon optužbe države Nju Jork da je od 2004. pokušao da prošvercuje 500 tona kokaina u SAD, vlasti u Hondurasu uhapsile su predsjednika države Huan Orlanda Ernandeza. Ovo dakako nije prvi put da se SAD direktno miješa u optužbe lidera drugih država o čemu govore slučajevi Norijege iz Paname koji je uhapšen na teritoriji SAD zbog narkotika, ali i Ernesta Sampera iz Kolumbije koji je smijenjen na osnovu optužbi da je internacionalizovao aktivnosti Kali kartela i time pričinio štetu Sjedinjenim Američkim Državama.
U Južnoj Africi nasljeđe Nelsona Mandele se pretvara u veliki teret krhkoj demokratiji. Naime, u predizbornim aktivnostima Afrički nacionalni kongres, stranka pokojnog Mandele, vrši sveobuhvatne pritiske na zakonodavnu i pogotovo sudsku granu vlasti ne bi li omogućila povratak plemensko rodovskog ili čak nasljednog modela političkog organizovanja, što je žestoko osudila Afrička Unija.
Premijer Pakistana Imran Kan izrazio je spremnost na direktne razgovore sa indijskim kolegom Narendrom Modijem oko krucijalnih međudržavnih pitanja poput Kašmira. Ovo je veoma jak signal otopljavanja odnosa između Pakistana i Indije opterećenih permanentnim konfliktima.
Takođe, moguće snižavanje regionalnih tenzija reflektuje i novu stranu odnosa Amerike i Kine kao dvije zainteresovane strane u regionu, pogotovo s obzirom na dinamiku odnosa država u posjedu nuklearnog naoružanja.