Socijalizam bogatih. Nije to još jedan biser iz fabrike ekipe Alan Forda. Mada podjednako zvuči tako suštinski istinito, kao da je tvoreno u njihovoj intelektualnoj tvornici.
Ne treba se upuštati u svjetske tokove politike i društvenih odnosa, dovoljno se opet držati malene i kočoperne Nadrealne Crne Gore koja je, kao i obično, odličan pokazni primjer na malom uzorku. I pored basnoslovnih obećanja o dolasku pravde, o iskorjenjivanju najcrnjeg siromaštva među ovim žiteljima, ništa se tu, očekivano, nije desilo i, hvala Svedržitelju, hvala Bankama i hvala Vladi, ostaće tako još neko dogledno, generacijsko vrijeme. Naprotiv, došlo je do još čvršće kohabitacije “bivše” i sadašnje vlasti (ili obrnuto, ili svejedno, uzmete li najnovije tekuće obrte oko formiranja nekakve najnovije Vlade) u raspodjeli plijena i imovine.
Četiri riječi iz naslova teksta su presjek političkog sistema u kojem živimo. Jednopartijskog sistema po novom društvenom ugovoru. Gluma demokratije: ti kao malo budi ja, pa ću ja kao malo opet da budem ti. A svi smo mi jedno mi. I moramo se čuvati – nema nama ništa bez nas! Jedna jedina partija i jedna jedina ideologija, uber ideologija, ako hoćete. Lokalni gaulajteri, zvani još i gradonačelnici, pomilovani milosrdnom rukom čelnika crkve ili džamije, uz izdašne finansije vlasnika kapitala, te uvijek spremne mitingaše, plaste podobne duše po opštinama – kao nekad, samo je u finesama đavo – i zapošljavaju ih, masovno, po tzv. državnim preduzećima i sličnim ugostiteljskim objektima. U međuvremenu, i pored pomenutih basnoslovnih obećanja, “bivši” kadrovi su učvrstili familijarne i biznis pozicije u tim firmama i parazitiraju, rekoh li kohabitiraju sa smrtnim neprijateljima iz “novog režima”, koji ih, viđi vraga, strašno proganja. Toliko strašno da im se, naime, u ogromnom broju, nije desilo ništa. Osim to da su socijalno ostavljeni da primaju konkretne plate za fiktivne poslove, nauštrb, naravno, urednih platiša računa i režija iz najbrojnije klase. I da se lijepo druže sa novozaposlenim kolegama, nazovimo ih Srbima, Džedajima ili Marsovcima, kako god hoćemo. Princip je ostao isti. Jer princip i drži cijelu ovu skalameriju od sistema na okupu.
Najbrojnija klasa, nazovimo je NNNP (Nemam nikog na položaju) koja nema Marka ili Senada, popa ili hodžu u najelementarnijem slučaju, da mu završi papire za posao, ostaje dekor ulice. Oni se nadaju izlasku iz logora, krečenju zidova u nekom Frajburgu ili čišćenju ulica u Brajtonu. Zadatak je da, u međuvremenu, uredno glasaš, da se nadaš i da navijaš da ćeš skrenuti pozornost Partije u kojoj su Tvoji.
No budući ničiji, ti hodajući apatridi, svjesni svoje bijedne sudbine ili ne, ostaju moneta za potkusurivanje. Pobune naravno da nema. Razlog? Opet: Naslov teksta.
Odličan tekst.