“Vijesti” često pokupe sve nagrade na konkursima EU za istraživačko novinarstvo. Kada je tu nagradu dobio Sead Sadiković, inženjer eletronike, sa simpatijama se gledalo na rad dosta specifičnog novinara. Kada je godinu nakon toga prvu nagradu dobila Milka Tadić Mijović, mnogi su se zapitali kako partijska aktivistkinja Demokratskog Fronta (ili bilo koje druge stranke) može da radi u “nezavisnom” mediju i još pobere priznanje Drobniča Mitje. Srebra i bronze na konkursima listom su išla u “Vijesti”, a gran pri samo jednom skrenuo do javnog servisa i serijala “Mehanizam” koji se čak i na uvodnoj špici hvalio da je finansiran od strane EU. Kasnije će Milka Tadić Mijović osnovati EU uzdanicu u novinarskom svijetu, fantomski “Centar za Istraživačko Novinarstvo”, dok će glavni čovjek za dodjelu nagrada biti Vladan Mićunović, nekadašnji šef vanjskopolitičke redakcije na “RTCG”, kroz nešto manje fantomski “Institut za Medije”. Naizgled nepovezano, sve klikne kao Rubikova kocka kada vidimo da su “Vijesti” objavile na desetine tekstova u kojima brane Mićunovića od navodno nezakonite smjene. Na taj način se vratila usluga za dobro lobiranje kod evropskih partnera.
U skladu sa prethodno rečenim, za očekivati je da Srdan Kosović, glavni urednik “Vijesti” od prije sedam dana poznat i kao S.K., dobije gran pri za svoj skaredni mini serijal o crnogorskom nacionalizmu. Kada znamo da su tekst “Tempirana bomba u temeljima države” i prateći plotuni totalni novinarski promašaji, nepismeni na više nivoa i, najgore od svega, zlonamjerno potureni kao kukavičje jaje bivšeg i sadašnjeg režima, onda ne čudi što se bojovnici “Vijesti” upiru da na drugi način pokažu kako su ti tekstovi pogodili u srž.
Naime, Željko Ivanović umije da napiše duhovitu kolumnu, istina rijetko. Današnja je ubjedljivo najgora koju je ikad napisao. Kolumna bez duha, bez sadržaja, protkana neiskrenom kritikom, ali sa strahovito očiglednom namjerom: da se svako ko odmakne od diskursa dva ekstremizma nepovratno zakuca. Odmah na početku vidimo Željkov odbrambeni refleks, prisutan i u prošloneđeljnoj kolumni. On kaže kako se na Srdanov tekst digla patriotska kuka i motika. To je ljepši način da se evropskim partnerima pokaže kako su “Vijesti” ponovo žrtva, kao u teškim vremenima kada je bilo potrebno mnogo scenarističkog rada da se dokažu svi bombaški napadi na njihovu redakciju. Samo što sada sa anonimnih komitskih napada, Željko prelazi da identifikuje kako su Srdana napali Milo Đukanović i njegovi trbuhozborci strateški raspoređeni po mondenskim portalima. Naravno, Željko preskoči da kaže kako su ti napadi DPS-a ono što je htjelo da se postigne. Drugim riječima, dupli pas za još jedan dokaz kako je partijska avangarda zapravo crnogorski nacionalizam. A to svima odgovara i tu su svi na istom zadatku jer stiže vrela politička jesen.
Lažna oštrica Ivanovićeve kritike najočitija je u dijelu đe govori o tome kako briselski partneri namiguju Milu da se dostojanstveno povuče, navodeći ponosno i prkosno kako “Vijesti” imaju svoga dopisnika iz Brisela, valjda da se doda još koji bod na rang listu za godišnju nagradu. Navodna Željkova satisfakcija potencijalnim povlačenjem Đukanovića je kao poruka bijesne cure da su završili zauvijek, spram momka koji ju je prevario, pa se nakon par sati opet nađe u njegovom zagrljaju i mnogo više od toga. Jer Milo Đukanović je odraz “Vijesti” u ogledalu. Ne samo što je direktno stvorio taj medij, već ga je gajio kao servisno glasilo za hajkačke kampanje i držao na kratkom lancu kao strogo kontrolisano lajavu opoziciju.
Stoga kritika upućena Dritanu Abazoviću u kolumni koja je predmet analize, samo sedam dana nakon teksta istog autora đe se isti čovjek uzdiže u erotske visine, ne može biti čitana drugačije nego kao isprazna emulacija privida nezavisnosti.
Milo, vakat je! Veoma tačna opservacija Ivanovića. Međutim, ništa ne vrijedi ako nije ispraćena sa Željko, vakat je!; Miško, vakat je!; Žarko, vakat je!; Ranko, vakat je!; Andrija, vakat je! Aleksa, vakat je! Dritane, vakat je! Peđa, vakat je!…
Jer svi su navedeni likovi u konačnici produkt istog sistema, onoga koji moramo urušiti da bi izgradili novi i bolji. Pa makar krenuli od negativne nule. Dokle god su oni prisutni (uzeti kao metafore države i naroda na samrti, ništa lično), imaćemo rovove i ne samo dva, već tri stotine i dva ekstremizma, od kojih će svi biti u istoj službi: održavanje sistema koji ih generiše.