Mario Dragi je još od osvita krize eurozone omiljena figura establišmenta širom kontinenta. Njegov predan rad na spašavanju eura motivisao je čuvenog Pol Krugmana da mu “uruči” titulu najvećeg živućeg centralnog bankara. I doista, bez djelovanja Dragija na čelu Evropske centralne banke, mnoge zemlje bi doživjele sudbinu Grčke. Upravo je Grčka najveća tačka sporenja njegovog rada jer mnogi tvrde da je Dragi žrtvovao Grčku kako bi spasio Španiju, Italiju i Francusku, što je naravno bio veliki udar na evropsku demokratiju.
Teren ekonomije svakako je drugačiji od političkog. Nakon raspada Konteovog drugog kabineta kada je podršku povukao Mateo Renci, predśednik Italije Matarela je dao mandat Dragiju kao nepartijskoj ličnosti i uglednom ekonomisti. Formirana vlada je bila nacionalnog jedinstva u kojoj su uzeli učešća svi osim ekstremno desničarske Italijanske braće. Ideja vlade nacionalnog jedinstva je bila da okupi tehnokrate in a bazi širokog konzensuza sprovede zemlju kroz post-pandemijski oporavak. Kritičari su odmah zamjerili da se po ko zna koji put u Italiji formira vlast koja nema ni marginalno veze sa iskazanom voljom glasača na parlamentarnim izborima i da je velika mana italijanske demokratije formiranje vlasti iza zatvorenih vrata. Kako bilo, Dragi je krenuo u avanturu ekonomskog oporavka.
200 milijardi eura je iznos koji je predviđen za Italiju iz post-pandemijskog fonda za oporavak Evropske unije. Ono što se često prećutkuje je da Italija ima jedan od najnepovoljnijih položaja zato što će čak 120 milijardi biti kratkoročne i srednjeročne pozajmice, dok će tek nešto više od 20 posto sredstava biti nepovratno. Populistički Pokret 5 zvjezdica doveo je u pitanje paket pomoći od 26 milijardi dolara kako bi se smanjila inflacija i olakšali uvećani troškovi uvoza energenata. Ovo je de fakto značilo i gubitak povjerenja vlade. Paradoksalno, Salvinijeva Liga i Berluskonijeva Forca pozvali su na formiranje novog Dragijevog kabineta samo bez Pokreta 5 zvjezdica što se na kraju ispostavilo kao potpuno nerealna opcija.
U Italiji pad vlade nije nikakav neobičan događaj jer još od Drugog svjetskog rata su se one mijenjale neviđenom brzinom, sa povremenim periodima čudne stabilnosti poput ere Bersluskonija. Ipak, Dragijeva vlada nije dobila istinsku šansu da Italiju izvede na put oporavka i održivog ekonomskog rasta. Bilo je potpuno jasno da će se kriza vlasti pojaviti kod prvog spornog pitanja, ali se očekivalo da se konsenzus nađe makar oko fundamentalnih ekonomskih pitanja.
Dragiju neće teško pasti ovakav razvoj događaja jer on od početka ne krije da bi se rađe prihvatio predśedničkog kabineta. Međutim, Italiji ovo može pasti dosta teško, pogotovo kad se pogleda kakva je perspektiva za predstojeće jesenje izbore. Naime, postoji bojazan da će Salvinijeva Liga, Berluskonijeva Forza i Italijanska braća uspjeti da dobiju potrebnu većinu za sastav vlade što bi bila najekstremnija desna koalicija od vremena Musolinija. Krivce za ovo treba tražiti u dvorištu ljevice, posebno Demokratske partije koja je svojim liderstvom demotivisala birače i gurnula ih ili u apstinenciju ili u centar koji tradicionalno nije jak u Italiji. Takođe, veoma nestabilan politički system omogućio je čak i manjim partijama da budu veto akteri u prevelikoj mjeri. Kada se sve uzme u obzir, Dragijeva vlada je ispala žrtveno jagnje u igri političkog centra da spriječi dolazak desne koalicije na vlast. Igri koja je očigledno unaprijed izgubljena.