Statua asirskog kralja Ašurbanipala u San Francisku, Kalifornija | Izvor: Shutterstock

Spomenici, zaborava žrtve

Camera obscura
Piše: Brano Koćalo

Đavolski je mračno na ovoj našoj mrtvoj straži pameti ljudske.
Miroslav Krleža

Mediji javljaju da je u Poljskoj, Češkoj i većini zemalja nekadašnjeg Varšavskog bloka aktuelno sistematsko uklanjanje preostalih spomeničkih kompleksa posvećenih sovjetskim vojnicima i Crvenoj armiji. Koju godinu ranije, na talasu protesta pokreta Black Lives Matter, širom Zapadnog svijeta srušeni su mnogi spomenici iz perioda aparthejda i kolonijalnog imperijalizma. Ove pojave nailaze na simpatije lijevo, ali i desno orijentisane javnosti u tim zemljama. Iz različitih razloga.

Padom Berlinskog zida, počelo je odmah padati i silno spomeničko znamenje na prostorima koji su bili istočno od nekadašnje Gvozdene zavjese. U samom Sovjetskom Savezu, taj proces deložacije ili rušenja  kolosalnih figura Lenjina ili Staljina, počeo je još i prije nego se ta zemlja raspala.

Kod nas u SFRJ sve se odvijalo kao i sam rat – karakteristično brutalno i temeljito: ogromna većina spomenika i spomeničkih kompleksa posvećenih NOR-u srušena je, ili potpuno ili do nepopravljivosti. Ono što je nekako opstalo, poput Tjentišta, uglavnom je prepušteno zubu vremena ili služi samo za nove i nove podjele, nove i nove oglede mržnje. Uporedo su nicali novi spomenici, posvećeni onima iz dalje i svjetlije prošlosti, ili čak onima iz domaćeg fašističkog fundusa, posvećeni onim za koje je stručno objašnjeno da su to ustvari bili antfašisti, gerilski borci ili nacionalni mučenici. Maltene avangarda.

Slična sudbina je, na cijeloj teritoriji bivše zemlje, snašla i imena ulica. I tu se hitro pohrlilo u dalju i svjetliju prošlost. I u toj nomenklaturi  internacionalnost i antifašizam su izbrisani za manje od deset godina. Mjesto su dobili samo oni koji su nesumnjivo Naši. Nacionalno problematični ili Njihovi, akademskim odlukama su ukinuti i izbrisani. To se, u neonacionalnoj politici, zove: vraćanje korijenima.

Spomenici, figure i građevine, su jedini trag civilizacija i organizovanog društvenog postojanja na ovoj planeti. Oni su i trag ambicije za besmrtnošću, često i trag uzaludnosti životnih nadanja i uvjerenja, ali i podsjećanje na sjenku prolaznosti koja vječito i tiho lebdi nad državama i narodima. Tako je sam fenomen spomenikâ nešto što u perspektivi može označavati i umjetnost i kič; zbog Nestalnosti koju zapravo predstavljaju, nema većeg simbola prolaznosti nego što su to spomenici. Krajputaši ili grandiozni tržni monumenti, jedako govore o neumitnoj prirodi prolaznosti, prirodi kolebljivog i nepouzdanog sjećanja.

Ti spomenici su još uvijek tu među nam  samo milošću sadašnjih vladalaca. Čekić je, međutim, uvijek pripravan. Dovoljan je jedan znak da se završi određeno spomeničko računanje vremena. U našem ex-jugoslovenskom slučaju, ove spomeničke mijene su, kao i svako sjećanje na nečiji značaj ili herojstvo, tragično kratkotrajne ili, u gorem slučaju, podložne vulgarnim tumačenjima. Uz naše antičke gradove-spomenike, nekakvim čudom vremena, ali i zbog specifične konstrukcije, preživjeli su ovdje najduže bogumilski stećci i pojedina praslovenska i praistorijska nalazišta ili nekropole (pod uslovom da ih još nije potkačio Investitorski talas, pošast ovog doba). I naravno, bogomolje grčkog, rimskog ili muhamedanskog vjerozakona, koje su na ovom podneblju ubjedljivo najjači adut (suprotstavljenih) identiteta ljudi istog jezika.

I sama riječ spomenik (monument, pamjatnik) na raznim jezicima direktno vuče korijen iz riječi sjećanje, pamćenje. Zato srušiti ili devastirati spomenik kao trag vremena uvijek znači – udariti na kolektivno pamćenje, na duh jednog vremena, na sve ono što je – takav kakav je – ali hod civilizacije: katkad veličanstven, često mitološki preuveličan, a najčešće turoban i u istorijskom sjećanju mučan i strašan. Srušiti spomenik kao trag nekog vremena, koji vjerno oslikava kako se nekad živjelo i u šta se vjerovalo, spada u onaj mračni, iracionalni i destruktivni dio ljudske prirode, koji se odriče svakog pamćenja. A pamtiti jeste opasno. Po koga najviše opasno? Po svaku novu vlast koja dođe u stihiji događaja i namjerava da opstane kao božanska promisao od koje počinje sve.  Zato su monumenti opasni i zato se tako bjesomučno ruše, pogotovo na našim terenima. Čak i oni koji se ne daju lako stoljećima. Jer spomenici podsjećaju i na prolaznost vlasti, pomodarstva i doktrina. I iz tog razloga treba ih čuvati, bez obzira na njihovu estetsku vrijednost i značaj.

Ono što je od spomeničke baštine uspjelo da preživi  duže od par vjekova naziva se velikom umjetnošću i kulturnim blagom od posebnog značaja. Ono što je urušeno, zatrpano djelovanjem ljudi i prirode, ide u arheološko blago, mrtvo ili nauci nepoznato nalazište ostataka predačkih vremena. Svojevrsna kosturnica civilizacija koje nijesu uspjele da se odupru prašini Vječnosti.

Danas spomenička kultura, ili kult podizanja spomenika, opet cvjeta u zemljama bivše Jugoslavije. Kao i vrijeme u kom živimo, očituje je izrazit kič i neukus. Kad je opšti društveni ambijent takav kakav jeste, a nekakav standard kao konstanta i konsenzus postoji samo u svijetu dubokog kriminala, stvarnost ne može biti drugačija. Aktuelni spomenici su samo jedan refleks te stvarnosti. Nova totemizacija kao izraz tribalnog bića balkanskih naroda je još jednom u velikom usponu. U Crnoj Gori, skrojenoj od različitih ideoloških riza koje je napravio jedan te isti sistem, ostaće jedna paradoksalna spomenička zaostavština iz ovog vremena. Kojoj će se neka skorija budućnost vjerovatno više smijati nego čuditi.

Nadam se da će preživjeti bar neki spomenici ovog vremena. Jer će to značiti da su konačno došli neki pametniji ljudi od generacija koje danas žive. Oni koji će znati da čitaju i uče iz gluposti koje su se izvodile u ovom vremenu; iz onog što će ostati ima dovoljno materijala za taj nauk.

Tagged

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.