„Ernesto, rekao sam ti već hiljadu puta: ‘noć je posuta zvijezdama’, pa sad možeš i da ubiješ nekoga, ali će tako zauvijek ostati”, reče mu Pablo derući se iz sveg mozga. „Čileanci, i vi ste ljudi”, odgovori mu Ernesto u šali.
Istovremeno dok su se ova dvojica prepirala po malo pripiti Julio je po hiljaditi put na glas recitovao:
„…po nježnim ivicama tvojih usana šaram, mojim prstima dodirujem ti usne, tvoje usne mojim prstima dodirujem, crtam svoje srce na njima, našu ljubav po ivicama tvojih usana crtam, našu ljubav crtam ljubavi…”
Zveknuo je čašom od šank i naručio još jednu turu domaćeg crnog vina gazde Filippa Ghuntera iz Neukena. Zagledan u trotoar po kojem su žurile sa vozova i na vozove uglavnom grupe bolivijskih emigranata i emigrantkinja koje je sa posebnom pažnjom analizirao.
„Nekada je ovo bio lijep i otmen dio grada dok nisu došle gomile ovih emigranata ko zna sve odakle, više se ne zna odakle je ko ovdje”, dodao je šanker ubjeđen da su kao i njegove i Juliove oči koje su iz sebe odista dimile nostalgijom poput domaće dominikanske cigare žudile za onim starim scenama kočijaša i dama sa bijelim rukavicama kojih se vremešni šanker sjećao dok je bijelom krpom brisao polukružnim pokretima istu čašu već trideseti put.
Gotovo čitavog dana od rane nedjelje ujutro mala kafanica simboličnog imena “Esquina” (“Ćošak”) u blizini samog početka skoro nepregledne Avenide Corrientes u Buenos Ajresu tresla se od povika užarenih oratora.
Ponekad bi neki od prolaznika koji su uglavnom žurili ka željezničkoj stanici, inače centralnoj u gradu odakle su polazili vozovi prema provincijama, zastali da saslušaju nekog od oratora ili pak čitav hor različitih glasova koji su vrvili od ideja, misli, sjećanja, potkovanih stavova, ideologija.
Neki bi čak i zapljeskali, “prepirućoj” družini.
Sve je podsjećalo na harmoniju haosa. Starost i mladost, piskavi i hrapavi glasovi, ljevica i desnica, sve na jednom mjestu.
Ali u svemu tome ipak nešto je falilo, kao i uvijek kad u totalnom haosu nešto nedostaje da ga upotpuni i učini još upečatljivijim.
Najstariji od svih je ćutao sve do jednog trena kada je onako razočaran u nemogućnost postizanja koncenzusa oko unutarargentinskih stvari kao i odnosa sa Čileom, naprasno do krajnjih granica ekstremizovao svoj stav:
„Znate li svi vi uopšte ko je bio moj đed, znate li da je on lično predsjedavao skupštinom u Tukumanu. Mislim da vi dođoši, sinovi emigranata nemate pravo meni, ali meni, da držite predavanje ni o čemu. I ne čudi me vaša strast za ikonama iz džungle i običnim pljačkašima koji poplaviše ovaj naš prelijepi kontinent odozgo od Caracasa pa sve do Punta Arenasa.”
Povišenim glasom prekinuo je prepirku između pomenute dvojice kao i Juliov monolog sa nostalgijom Jorge, starac sa štapom koji je lagano ispijao popodnevni mate.
Vaše prepirke su zrna besmisla, vaše misli traćišta, vaše ideologije surogati društvene nezrelosti i krajnje površnosti iz koje ste pronikli.
Pablo je pozvao taxi, pružio ruku svima redom sem Jorge-u i naručio taksi za Ezeizu kako bi se prvim avionom vratio u Valparaiso.
Ernesto je iz desnog džepa na košulji izvukao svoje naočare sa debelim staklima poput nekog patagonijskog glečera i crnim okvirom koji je mirisao na nenadmašni stil odjevanja Toljatija, pozvao unuku koja je Volgom došla po njega i odvela ga na imanje u provinciji gdje je istu noć napisao esej o gadostima desnice.
Julio se izljubio po dva puta sa svima i prešao u drugu kafanu gdje je nastavio da analizira kakve noge ima koja prolaznica.
Po Jorgea je došla mlada djevojka kojoj niko nije znao ime i odvela ga kući gdje joj je izrecitovao nekoliko pjesama pred spavanje, naravno inspirisanih tim danom u “Esquini”.
Šanker je popio dupli amareto od badema i dvojici zidara emigranata što su popravljali fasadu na obližnjoj zgradi koji su htjeli da uđu u caffe i popiju po mate rekao da izađu napolje jer: „ovdje mi nemamo ništa za vas gospodo…”