Zapadni narativ o Đukanoviću je katastrofa za ljude kojima je Crna Gora u srcu

Dežavi
Piše: Dejan Pejović za Index.hr

Milo Đukanović je u “bliže-zapadnim” i “dalje-zapadnim” političkim analizama crnogorske političke zbilje već solidan broj decenija progresivan lik, zapadnjak, a oni koji su kontra njemu su jednostavno konzerve ili strašila po defaultu (ne uvijek netačno), ma kako god se sami deklarisali ili redefinisali u političkoj ravni i makar se zvali “Pokret Evropa sad”.

Ta transformacija je jedino Milu pošla za rukom, bolje reći, omogućena mu je još davno iz zapadnih centara, da se onog prvog Mila, zajapurenog Miloševićevog mladića, malo ko više sjeća ili interesno zaboravlja.

Neko bi mogao reći da pravim uvod za podršku “Evropi sad”, ali to mi nije ni na kraj pameti. Nisu po mom guštu, kao ni bilo ko u ponudi za predsjednika Crne Gore od 19. marta 2023.

O tome neki drugi put

Ne negirajući značaj predsjedničkih izbora 2. aprila 2023., moram reći da je od prilično dosadne i populističke kampanje za predsjednika mnogo zanimljiviji narativ o Milu zapadnjaku, progresivcu koji se i uoči ovih izbora, nakon skoro 35 godina stolovanja u Crnoj Gori, na Zapadu spominje nesmanjenim žarom.

Podsjetit ću da je Crna Gora u posljednjih više od 150 godina na vlasti imala samo četiri vladara, kralja Nikolu Petrovića Njegoša, kralja Aleksandra Karađorđevića, Josipa Broza Tita i Mila Đukanovića.

Bitna je razlika to što se prva trojica nisu zvala demokratama ni u šali, dok se zadnji masno šali s demokratijom više od tri decenije.

Demokratski je, znao je reći, “sazrio”.

Da, i stario na vlasti, od zakletog komuniste, miloševićevca i, po vlastitom priznanju, mrzitelja stopostotnih Crnogoraca, da bi sada bio “sto posto” Crnogorac.

Ipak, kad treba krstiti unuka, bliži mu je Carigrad od Cetinja, tako da ne bi ni tako podržao Crnogorsku pravoslavnu crkvu, do koje mu je navodno sada stalo. (sic!)

Ima nas koji ne patimo od zaborava ni prvog ni drugog

Često iz zapadnog pera možemo pročitati da je Đukanović organizovao referendum na kojem je Crna Gora dobila nezavisnost, ali rjeđe da je isti on 14 godina ranije organizovao referendum na kojem se zalagao za zajednicu sa Srbijom, sve do nešto otvorenije podrške ideji crnogorske nezavisnosti jedva pet godina uoči novog referenduma.

Potonje se ističe, prvo zaboravlja. Ima nas koji ne patimo od zaborava ni prvog ni drugog.

Bez slaganja svih ovih činjenica, ne može biti ni razumijevanja političke situacije u Crnoj Gori, pa tako ni razumijevanja opstanka njenog umalo vječnog političkog sinonima – Mila Đukanovića – Sina Sunca, kako ga je satirično zvao crnogorski i hrvatski kolumnista i pisac, pokojni Blažo Davidović.

Bez građenja šire priče koja ne pati od kolektivne amnezije, nemali broj posjetilaca Indexa može zaključiti da je zbilja katastrofa što Milo Đukanović gubi nakon skoro 35 godina “milovanja” Crne Gore. (https://www.index.hr/vijesti/clanak/tko-god-pobijedi-u-crnoj-gori-to-je-katastrofa-za-njih-ali-i-za-hrvatsku/2448058.aspx)

Situacija je odavno katastrofalna za Crnu Goru

I to je katastrofa ne samo za Crnu Goru već i za Hrvatsku, kako je nedavno poentirao jedan autor.

Zapravo, stvar je posve drugačija.

Situacija je odavno katastrofalna za Crnu Goru, može se reći od samog dana otkako je i za Hrvatsku bila katastrofa.

Što je pričao o Dubrovniku?

Pa i od onda kada je isti Milo Đukanović s pozicije premijera vježbao recitacije o granicama.

Koristim priliku citirati dvije izjave, a ne samo onu poznatu (?) kako je zbog šahovnice zamrzio i šah.

Milo Đukanović je svojim radikalnim riječima 1991. s pozicije premijera Crne Gore govorio s tada malih ekrana.

“Nametnuti rat ćemo dobiti, baš kao što smo sve takve protivnike pobjeđivali tijekom cijele naše povijesti. Ovog puta ćemo završiti zajednički život s njima i raskinuti sve kontakte, nadam se za sva vremena. Nadam se da će se u toj diobi formirati nove državne zajednice u kojima ćemo živjeti, granice s Hrvatskom povući pravednije i logičnije nego što su to uradili priučeni boljševički kartografi, čiji je jedini cilj bio da nad Crnom Gorom, u dijelu Boke, bude hrvatsko starateljstvo.”

“Pohod na Dubrovnik je svrsishodan i svako suprotno stanovište je izdajničko.”

Naravno, ono što je uslijedilo nakon takve retorike, a ne samo njegove, ostaje kao sramna stranica crnogorske istorije.

Nije je pisao “prosrpski” evropejac Milatović, štreber s Oxforda koji je za vrijeme bombardovanja Dubrovnika bio u vrtiću, već je jedan od pisaca krvavih stranica zajedničke istorije bio i velikosrpski Milo Đukanović.

Prodao je zapadnu priču

Milo Đukanović je zatim prodao zapadnu priču, a s njom i Slobodana Miloševića, koji mu je odjednom postao loš politički otac. Od Evrope i Amerike počeo je dobijati sjajne ocjene za stabilokratiju i dobro vladanje u Crnoj Gori, s tek ponekom reckom o visokoj korupciji i ličnom bogatstvu.

Realnost je da je bogatstvo porodice Đukanović toliko da je opšti utisak od referenduma 2006. naovamo bio da je Crna Gora privatna država jednog čovjeka i njegove porodice.

Koliko god da je svakakva NE-DPS vlast u Crnoj Gori nakon 30. avgusta 2020. svašta (ne)činila, činjenica je da je i takva nesrećna i nespretna vlast postigla rezultate u djelovima u kojima ne bi bilo mrdanja da je DPS na vlasti.

Pogađate – u borbi s kriminalom (pomoću zapadnih partnera) ili, bolje rečeno, u faktičkom dokazivanju da je Crna Gora bila jedan strogo kontrolisani i zatvoreni sistem u kojem je vrh policije bio satkan od pripadnika kriminalnih klanova.

Ne zaboravimo da su tromandatna predsjednica vrhovnog suda i njen sin lišeni slobode pod najtežim optužbama o stvaranju kriminalne organizacije.

To je svakako uspjeh tužilaštva, ali bez čije, iako spore reforme u vrhu tužilaštva, ne bi došlo da nije došlo do promjena 30. avgusta 2020.

Međutim, da je nova vlast bila spretnija, manje diletantska i više okrenuta opštem, a manje uskim političkim interesima, ne bi ni bilo drugog kruga predsjedničkih izbora.

Kandidat DPS-a bio bi pometen u prvom krugu.

Nema nas puno

Da se vratim spomenutoj stabilokratiji. Zapravo, bile su to milokratija i mafiokratija ruku pod ruku i to gotovo i nisu bile metafore, već činjenično stanje od razlaza Mila sa svojim prethodno prijateljem, pokojnim Momirom Bulatovićem.

Sjetimo se da mu je Momir Bulatović dao prvi mandat da postane najmlađi premijer u Evropi s 27 godina i bez dana radnog iskustva.

Nema nas puno u korpusu boraca protiv kolektivne amnezije u kojem nećemo nikada za tzv. džemperaše, ni za Mila ni za Momira, naći riječi hvale. (“Džemperaši” – došli na vlast u džemperima, “prezirali odijela”, “ljudi iz naroda” – tek su neke od fraza koje su isticali na svojim počecima.)

Često se zanemaruje činjenica, i u Crnoj Gori i vani, da je taj mali korpus, koji nije pripadao nijednom polu nakon DPS dioba, bio presudan za biranje tzv. manjeg zla, pa tako i za rušenje megalita zvanog DPS, kako 30. avgusra 2020., tako, čini se, i 2. aprila 2023. za “final countdown” Đukanovića.

Taj korpus Milu Đukanoviću, kao ni drugima na političkom spektru, ne zaboravlja koketiranje sa Srpskom pravoslavnom crkvom kada je tražio i dobijao njenu podršku na izborima.

Ne zaboravlja ni koketiranje s Rusijom, ruskim tajkunima koji su bili bliski Putinovoj administraciji, i to sve nedugo nakon sticanja crnogorske nezavisnosti.

Analitičari sa Zapada to mu odavno ne uzimaju kao jeres, štoviše, to se i ne spominje dok se drugima ukazuje na to.

To i jest bitna poenta ovog reagovanja – uzusi Evrope i dvostruka mjerila analitičara iz Evrope.

Zapad ostao nijem na naše vapaje i alarme

Kao jedan od pokretača i vođa najvećih antivladinih i antikorupcijskih građanskih protesta u Crnoj Gori, pod nazivom “ODUPRISE-97000” organizovanim 2019. godine, mogu reći da je taj “grassroot” pokret osjetio odsutnost sluha EU i zapadnih partnera.

Ostali su nijemi na naše vapaje i alarme da ako im je istinski stalo do vladavine prava i pravde u Crnoj Gori, članici NATO-a i zemlji kandidatkinji za EU, bez odlaganja pomognu proces političkog pritiska na okoštali režim.

Ne zaboravljamo ni da je Milo tek krajem 2019. postao “zabrinut” za stogodišnje crkveno pitanje u Crnoj Gori kada je u odsutnosti bilo kakve druge ideje pokušao maskirati mafiokratiju i nagomilane akutne afere rješavanjem crkvenog pitanja “preko koljena”.

Čarobno je na kongresu Partije najavio agendu o državnoj, a tada se to moglo čitati i partijskoj, Crkvi.

Milo nas je tako 2019/2020, cijelo društvo, staro i mlado, vjerujuće i nevjerujuće, navukao na priču da o tome raspravljamo kako se on ne bi znojio oko krađa i prekrađa na izborima 2020.

Kompleksno pitanje Crnogorske pravoslavne crkve tada je postalo još nejasnije i nepovoljnije po nju samu, ali je Milo dobio političku žvaku i balone koje može naduvati kad god zagusti.

Skoro bih se usudio reći da su mitinzi koje je izazvao, a koje je organizovala Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori, bili jedini spas za njega da se ponovo predstavi kao veliki progresivac a da ne pukne na izborima samo zbog priče o tome kako je njegova politika opustošila zemlju od 600.000 stanovnika.

Skoro da mu je i to pošlo za rukom jer se SPC-u itekako ima što prebaciti, ali ponajmanje on na to ima pravo kao jedan od osnivača najvećeg hrama Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori.

Tako, vjerovali ili ne, kada se na Cetinju protestovalo protiv ustoličenja novog mitropolita Mitropolije crnogorsko-primorske Srpske pravoslavne crkve i kada je policija zasula suzavac na demonstrante, i jedna i druga strana crnogorske politike od toga su profitirale.

Milo prije svih, ali ne dovoljno za vječnost

Možda i zato što je svojevremeno bio na drugoj strani, pomagao hramove SPC-a i pozdravljao ustoličenje prethodnika.

Da zaključim, zapadni narativ o Milu, apsolutnom evropejcu i demokrati, bio je katastrofa za ljude kojima su u srcu, a ne u džepu, nezavisna, demokratska Crna Gora i srećnije društvo u cjelini.

Katastrofa su bili tzv. izbori na kojima je Milo projekovan kao siguran pobjednik.

Bez smjene Mila Đukanovića s trona na kojem sjedi do 2. aprila naveče, nema konačne deblokade političkih prilika u Crnoj Gori, demokratske tranzicije i demokratske utakmice.

Siguran sam da ni Hrvatska ne mora strijepiti od crnogorskih političkih promjena jer je ne može snaći veća katastrofa od susjedne Crne Gore nego što je bila 1991., kada je premijer bio Milo Đukanović.

Ne ponovilo se i ne ponovio se.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

Tagged

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *