Mi trenutno imamo partije koje imamo. Liše onih koji moraju proći lustraciju i stvarnu reformu, to je to, isti ljudi, iste figure koje su nam date. Umjesto da od njih tražimo da rade na reformama, mi non-stop izbijamo pare od naroda da bismo ih rotirali. Jedini koji imaju stvarni interes od toga su oni koji svo vrijeme na taj način izbjegavaju lustraciju, nadajući se da će kad-tad vratiti poluge moći, pa makar gazili po leševima ne birajući sredstva.
Drugim riječima, Joko će biti neki ministar, kako god figure rasporediš, jer druge figure nemaš. On je volja jednog dijela našeg naroda, ma koliko to nekome bilo smiješno ili ne. Negirati njihova prava ili ih na bilo koji način ograničiti u odnosu na druge ne možeš. Protestima ih možeš natjerati da rade svoj posao ili da odstupe pred izazovima.
Realno, smijeniće se Šaranović, doći će Bogdanović ili Bečić, ali opet će to biti neko iz iste partije. Koji je smisao sadašnjih protesta ako u sebi nemaju elemente rješavanja uzroka, već samo navijačku konotaciju suprotstavljenih “torova” i traženje žrtve? Zato kažem lov na vještice. Za događaje na Cetinju nije kriva policija, već ideološka retorika ratnih huškača devedesetih koji siju mržnju uz prećutno odobravanje onih koji bi trebalo da svaku ideološku retoriku podjednako tretiraju.
Iz svega što se desilo trebalo je izvući pouku i početi raditi na tome da postanemo bolje društvo u kojem nikome ko sije mržnju nećemo dozvoliti da prođe nekažnjeno. Ali ne, mi smo se ipak odlučili za dobri stari lov na vještice, uz svu pratnju “francuskih pletilja”. Pa kad ih sve spalimo širom zatvorenih očiju, bez ijednog konkretnog rješenja koje bi oduzelo “gorivo” nekom narednom krvavom piru, okrenemo se i čekamo naredno gledanje.
Ja jesam za proteste, kultura protesta se mora baštiniti. Ali ja, recimo, kao neko ko je protivnik ubijanja životinja radi pravljenja bundi, ne mogu otići na protest gdje se traži da se bunde prave od krzna životinja određenog kvaliteta ili boje, samo zato što se zove protest ili zato što je tamo neko koga poznajem, kome predajem, s kim pijem kafu…
Ako se ne suočimo sa retorikom ideologija, tj. mržnjom, nesigurnošću i strahom koje one izazivaju, bojim se da će ubistva na Cetinju postati samo prototip rješavanja sukoba među ljudima, a ne izolovani incidenti.