Anatomija jedne kolektivne opsesije
Postoje rečenice koje nadžive vrijeme u kojem su izgovorene. Jednu takvu pamtim iz političkog djelovanja Slavka Perovića, iz burnih devedesetih, kada je Crna Gora prolazila kroz jedno od najdramatičnijih razdoblja svoje novije istorije.
„Ostavite Crnu Goru na miru, ako smo braća.”
Teško je u manje riječi sažeti jednu tako dugu, zamršenu i često mučnu istoriju međusobnih odnosa. Još je teže razumjeti kako je moguće da taj jednostavni vapaj, više od tri decenije kasnije, zvuči gotovo jednako aktuelno.
Jer, zaista, kakvo je to bratstvo u kojem jedan brat drugome uporno objašnjava šta je zapravo bio, odakle potiče, kome pripada njegova istorija i koliko je autentično njegovo nacionalno osjećanje? Otkud ta neobična potreba da se bliskost dokazuje poricanjem različitosti, zajednička istorija prisvajanjem tuđe, a ljubav prema Crnoj Gori neprestanim uvjeravanjem Crnogoraca da su istorijski nešto drugo od onoga što misle da jesu?
Povod za ovaj tekst je nedavni nastup profesora Dejana Šoškića, istaknutog kandidata pobjedničke Studentske liste na nedavno održanim izborima u Srbiji. U razgovoru kod Vladimira Pavićevića, Šoškić se upustio u tumačenje crnogorske istorije i nacionalnog identiteta. Za svega nekoliko minuta, kroz Petroviće, Danilov zakonik, kralja Nikolu i Pećku patrijaršiju, ponudio je još jednu dobro poznatu lekciju o tome šta je Crna Gora istorijski bila.
Na prvi pogled ništa novo. Slične lekcije slušamo decenijama. Pa ipak, ovoga puta vrijedi zastati. Šoškić nije usputni internetski komentator, već univerzitetski profesor, nekadašnji guverner Narodne banke Srbije i čovjek koji bi mogao imati vrlo značajnu ulogu u njenoj političkoj budućnosti. Utoliko je zanimljivije što i među takvim ljudima opstaje jedno tako pojednostavljeno razumijevanje crnogorske istorije.
Ali ovo nije prvenstveno tekst o Dejanu Šoškiću. On je samo povod da se progovori o jednom mnogo širem, dugotrajnijem i, za mnoge Crnogorce, duboko zamornom društvenom fenomenu.
Dva minuta potpune jasnoće
„Ljudi su danas, čini mi se, u Crnoj Gori zaboravili neke istorijske činjenice.”
Tako profesor Dejan Šoškić započinje svoje kratko izlaganje o crnogorskoj istoriji u emisiji “Nemanjina 11”. Slijede dva minuta gotovo zadivljujuće kombinacije samouvjerenosti, istorijske površnosti i nacionalnog paternalizma.
Najprije nam saopštava da je svaki crnogorski vladar iz dinastije Petrović za sebe govorio da je Srbin. „Pa nema nijednog koji nije”, naglašava, da bi odmah zatim pomenuo „Svetog Petra Cetinjskog i njegovog sina Njegoša”.
Njegovog sina?
Njegošev otac bio je Tomo Markov Petrović, rođeni brat Svetog Petra Cetinjskog. Dakle, Njegošev stric, prethodnik na vladičanskom tronu i čovjek koji ga je pripremao za nasljednika.
Možemo, naravno, pretpostaviti da je riječ o lapsusu. Svakome se događa. Ali kada neko započne lekciju tvrdnjom da drugi ne poznaju sopstvenu istoriju, a zatim pogriješi u tako elementarnoj činjenici, makar bi se očekivala izvjesna uzdržanost u nastavku. Kod Šoškića, međutim, uzdržanosti nema.
Slijedi Danilov zakonik iz 1855. godine, štampan u Novom Sadu, u čijem članu 92, kako Šoškić tvrdi, „jasno stoji: U Crnoj Gori žive samo Srbi”.
Ne stoji, čak ni u štampanom izdanju, ne tim riječima. Ali to je gotovo najmanji problem.
Mnogo je važnije što se upravo oko tog člana decenijama vodi ozbiljna istorijska i tekstološka rasprava. Sačuvani ovjereni rukopis i novosadsko štampano izdanje nemaju istovjetnu formulaciju, a poređenje različitih verzija otvorilo je pitanje nastanka i redigovanja teksta.
Šoškić, međutim, za taj problem nema ni riječi. Umjesto toga, nekoliko puta insistira da je sve „potpuno jasno”, posebno naglašavajući razliku između narodnosti i vjeroispovijesti.
A čak i kada bismo bez ikakve rezerve prihvatili štampanu verziju koju citira, ostaje pitanje: može li jedna zakonska formulacija iz sredine XIX vijeka predstavljati konačan odgovor na složeno pitanje crnogorskog identiteta?
Za Šoškića, očigledno, može.
Prelazi potom na kralja Nikolu, kojeg, gotovo usput, naziva „srpskim vladarom u Crnoj Gori”.
Vrijedi obratiti pažnju na tu formulaciju. Ne crnogorskim vladarom koji je njegovao srpsku nacionalnu ideju. Ne knjazom i kraljem Crne Gore, čije su političke ambicije i nacionalna uvjerenja bili povezani sa širim srpskim nacionalnim pokretom. Nego srpskim vladarom u Crnoj Gori.
Jedna mala jezička konstrukcija, a gotovo čitava politička filozofija u njoj. Kao da je Crna Gora tek geografski prostor u kojem se odvijala srpska nacionalna istorija, a njeni vladari samo lokalni predstavnici jedne šire nacionalne zajednice.
Zatim nam Šoškić otkriva da je kralj Nikola „iskomponovao himnu Crne Gore”.
„Onamo, ’namo”, Pavićević odobrava: „Čooveče!”
Samo što Nikola nije komponovao muziku za tu pjesmu, već je napisao njene stihove. I, još važnije, „Onamo, ’namo” nije bila himna knjaževine i kraljevine Crne Gore. To je bila „Ubavoj nam Crnoj Gori”.
Pjesma zaista sadrži snažnu srpsku nacionalnu i kosovsku simboliku. Ali upravo je zanimljivo što Šoškić uspijeva da pogriješi čak i predstavljajući taj istorijski materijal koji mu, u osnovi, ide u prilog.
A još je zanimljivije ono što izostavlja.
Zašto se, kada je riječ o kralju Nikoli, njegova politička biografija tako često završava prije 1918. godine? Zašto su njegovi stihovi važniji od sudbine njegove države? Zašto se toliko pažnje posvećuje njegovim srpskim nacionalnim ambicijama, a tako malo njihovom istorijskom raspletu, kada je Crna Gora izgubila nezavisnost, dinastija Petrović bila detronizovana, a kralj iz izgnanstva protestovao protiv ukidanja crnogorske državnosti?
U proklamaciji iz januara 1919. godine kralj Nikola zapisao je: „Crna Gora je Crnogoraca. To je bilo, to će i biti.” A potom i: „Sami Crnogorci, i niko više, odlučiće slobodno, zakonskim putem, o budućnosti Crne Gore.”
Zar i to nije istorija?
Šoškić dalje stiže i do Peći, Metohije i Nikolinih razmišljanja o obnovi Patrijaršije, ali ponovo bez šireg konteksta, bez razlikovanja tadašnjih političkih ideala od savremenih nacionalnih kategorija. Sve se niže u istom ritmu i vodi ka jednom unaprijed poznatom zaključku.
A onda dolazi završnica koja čitavom nastupu daje posebno neprijatnu dimenziju. Šoškić konstatuje da „postoje ljudi koji su informisani i oni koji to nisu”, odnosno oni koji se nalaze u „nekoj fazi dezinformisanosti”.
Tu se krug zatvara.
Čovjek koji je upravo pogrešno predstavio srodstvo dvojice crnogorskih vladika, zamijenio pjesmu državnom himnom, pogrešno pripisao njeno komponovanje kralju Nikoli i zaobišao važan spor oko izvora koji koristi, na kraju dijeli ljude na informisane i dezinformisane.
A upravo je to ono što u ovakvim nastupima izaziva posebnu vrstu nelagode.
Nijesu toliko problematične pojedinačne greške. One se mogu ispraviti. Nije problem ni pozivanje na srpsku tradiciju Petrovića. Problem je u tonu kojim se pripadnicima jedne zajednice docira da su zaboravili sopstvenu prošlost, pa će ih neko iz susjedstva ljubazno podsjetiti šta su njihovi preci bili.
Mogao bih sada nastaviti sa ispravljanjem svake Šoškićeve rečenice, navoditi izvore, prepise i dokumente. Uostalom, upravo se to već događa u reagovanjima koja su uslijedila. I sve je to korisno i potrebno.
Ali time ponovo prihvatamo pravila jedne stare i zamorne igre. Neko iz Srbije u nekoliko minuta samouvjereno saopšti šta je Crna Gora bila. A onda se Crnogorci danima, nedjeljama, ponekad i godinama, bave dokazivanjem da je njihova istorija ipak malo složenija.
Zato je od Šoškićevih netačnosti zanimljivije pitanje otkud uopšte ta potreba da se Crnoj Gori neprestano održavaju lekcije iz njenog sopstvenog istorijskog identiteta.
Jer ovdje se, u krajnjem, ne radi o tome da li je Šoškić naučio dovoljno istorije, već o jednom toliko ukorijenjenom načinu razmišljanja o Crnoj Gori da mu/im nisu potrebne nikakve istorijske činjenice.
Dovoljno je nekoliko poznatih imena, nekoliko nacionalnih simbola i mnogo samouvjerenosti.
A mi ćemo, po običaju, morati da objašnjavamo ostatak.
Možete biti Crnogorci, ali istorija je naša
Bilo bi, međutim, nepravedno tvrditi da se današnjim Crnogorcima u takvim raspravama uvijek otvoreno osporava pravo na nacionalno izjašnjavanje. Naprotiv, savremeni oblik tog diskursa često počinje gotovo velikodušnim priznanjem: budite vi danas šta god želite, to je vaše pravo. Ali tu se velikodušnost završava.
Jer odmah potom slijedi objašnjenje da je sve ono što je prethodilo našem savremenom nacionalnom opredjeljenju zapravo srpsko: naši vladari, naši pjesnici, naši zakoni, naše bitke, naše crkve, naša istorijska svijest. Nama se, dakle, ne osporava toliko pravo na sadašnjost koliko pravo na sopstveno razumijevanje prošlosti. Ispada da možemo biti Crnogorci, ali pod uslovom da prihvatimo kako je sve što nas je istorijski oblikovalo pripadalo nekom drugom.
Niko vam formalno ne oduzima identitet. Samo vam oduzima njegovu kompletnu sadržinu.
Mučnina neprestanog dokazivanja
Moram priznati da nastupi poput Šoškićevog kod mene odavno ne izazivaju primarno bijes. Prije je to neka neobična mješavina zamora, mučnine i onoga što se popularno naziva transferom blama. Neprijatnost koju čovjek osjeća u tuđe ime, slušajući nekoga ko sa velikom samouvjerenošću govori o stvarima koje očigledno ne poznaje dovoljno, a pritom ne pokazuje naročitu potrebu da preispita vlastite zaključke.
Ali postoji i nešto dublje od neprijatnosti zbog jednog takvog nastupa. Posebna vrsta psihološke iscrpljenosti kada pripadate brojčano malom narodu čija se istorijska autentičnost uporno pretvara u otvoreno pitanje. U nesrazmjeri kulturnih, medijskih i institucionalnih kapaciteta Crne Gore i znatno veće Srbije, takve rasprave lako postaju beskrajan postupak dokazivanja.
Ima u tome nečega gotovo morbidnog. Ponekad i nekrofilskog, u metaforičkom smislu: kao da se istorija pretvorila u beskrajno prekopavanje grobova, u kojem su mrtvi vladari važniji od živih ljudi. Iz prošlosti se izvlače njihove titule, riječi i stihovi kako bi se današnjim generacijama osporila istorijska utemeljenost njihovog identiteta.
Nije problem ni u tome što neko drugačije tumači istoriju. Problem je u površnosti i nerijetkoj zluradosti s kojom se to radi, u potrebi da se sagovornik ponizi, a njegova nacionalna svijest predstavi kao istorijska zabluda ili politička izmišljotina. I otuda ta mučnina: ne od neslaganja, nego od upornosti kojom se naše nacionalno iskustvo tretira kao problem koji drugi treba da objasne, razriješe ili isprave.
Možda je upravo to ono što dio ljudi u Srbiji teško razumije. Za njih je to često još jedna istorijska polemika, dok za nas postaje zamorno iskustvo neprestanog dokazivanja nečega što bi trebalo da se podrazumijeva.
Crna Gora koju ne poznaju
Postoji nešto gotovo fascinantno u tome koliko pojedini najglasniji tumači crnogorske istorije zapravo malo poznaju Crnu Goru. U njihovoj predstavi ona se svodi na Petroviće, osobito Njegoša, Marka Miljanova, Ostrog, gusle. I to je, otprilike, sve.
Međutim, Crna Gora nikada nije bila tako jednostavna. Crna Gora je i Mihailova kruna, i Zeta Balšića, i Ivanova povelja i Cetinjski manastir, i katedrala Svetog Tripuna, i mletačka Boka i osmanska Pljevlja, i katolička zvona i pravoslavna kandila, i ezani s minareta i albanska Malesija, i plemenska sloboda i moderna državnost.
Sve je to Crna Gora. Nijedna dinastija, nijedna vjera, nijedna nacija, nijedna istorijska predstava ne mogu je same obuhvatiti.
Pa ipak, u dijelu srpske javnosti ta se složenost uporno svodi na jednu nacionalnu biografiju, u kojoj su svi crnogorski vladari, svetitelji, pjesnici i junaci unaprijed raspoređeni na odgovarajuće mjesto. Sve što se ne uklapa postaje sporedno, slučajno ili naknadno. Takav pristup ne mora uvijek biti posljedica svjesne netrpeljivosti. Često je riječ o naslijeđenim predstavama, političkoj socijalizaciji ili jednostavnom nepoznavanju susjeda.
Možda se upravo u toj razlici između stvarne, istorijski i kulturno složene Crne Gore i njene romantizovane, folklorne predstave o „srpskoj Sparti” krije dobar dio našeg međusobnog nerazumijevanja. Jer ti ljudi, dakako, ne razumiju kako je to nositi Crnu Goru u sebi, sa svim njenim protivrječnostima, nemirima i teretom pripadnosti.
Srbi iz Crne Gore – nisu alibi Srbiji
U Crnoj Gori žive ljudi koji se nacionalno osjećaju kao Srbi. To je njihov legitimni identitet, njihova tradicija i osjećanje pripadnosti koje niko nema pravo da osporava.
Naše identitetske podjele duboke su i često bolne. Prolaze kroz porodice, prijateljstva, politiku, crkvu i pogled na istoriju. Ali mi ih živimo zajedno. Dijelimo iste gradove, institucije, komšiluke i, vrlo često, iste porodične stolove. Uprkos svemu, među nama postoji i međusobno razumijevanje, nesavršeno i krhko, ali stvarno.
Zato bi bilo dobro da dio javnosti u Srbiji razumije da Srbi iz Crne Gore nisu politički predstavnici Srbije, nego građani Crne Gore. “Briga” za njihova nacionalna prava ne može biti izgovor za miješanje u naše unutrašnje odnose, niti za korišćenje tih podjela kao sredstva političkog uticaja.
Daleko od toga da smo naročito uspješni u rješavanju sopstvenih problema. Imamo ih više nego dovoljno, a posao bi nam svakako bio lakši bez neprestanog dolivanja ulja na vatru iz susjedstva.
Crnogorci u Srbiji – između “supremacije” i nestajanja
U dijelu srpske javnosti postoji dugotrajan stereotip o Crnogorcima koji su navodno preplavili Beograd, zaposjeli institucije, univerzitete, direktorske položaje i sve što se zauzeti može. Crnogorac je u toj predstavi gotovo sveprisutan, naročito kada ga treba optužiti za privilegije, nepotizam ili politički uticaj. Ali kada taj isti Crnogorac insistira na vlastitoj nacionalnoj posebnosti, često se ispostavlja da je zapravo Srbin. Dakle, dovoljno je Crnogorac da bi bio kriv za navodnu dominaciju, ali ne i dovoljno Crnogorac da bi imao pravo na sopstvenu istorijsku i nacionalnu posebnost.
A šta kažu popisi? U Srbiji se 1981. godine kao Crnogorci izjasnilo 147.466 stanovnika, 2002. godine 69.049, a 2022. svega 20.238. Treba imati u vidu da je popis iz 1981. obuhvatao i Kosovo. Ali čak i kada uporedimo samo 2002. i 2022. godinu, broj nacionalno izjašnjenih Crnogoraca smanjen je za više od 70 odsto.
Šta se dogodilo sa crnogorskim nacionalnim identitetom u Srbiji? Koliko je na ovaj pad uticala asimilacija, koliko demografski procesi i migracije, a koliko društvena i politička klima u kojoj odrastaju nove generacije? Razmjere ove promjene svakako zaslužuju ozbiljno istraživanje.
Šta će nova Srbija promijeniti u odnosu prema Crnoj Gori?
Nego, vratimo se povodu. Nije bez izvjesne simbolike što je Šoškićevo izlaganje održano kod Vladimira Pavićevića, političara čija se karijera odvijala između Srbije i Crne Gore, od poslaničkog mandata u Beogradu do predsjedavanja partijom Crnogorska i ponovnog angažmana na srpskoj političkoj sceni. Pavićević je svojevremeno čak i prelazak sa ekavice na ijekavicu, i obratno, objašnjavao prilagođavanjem sredini. Ali njegove političke i jezičke prilagodljivosti ovdje su ipak sporedne.
Mnogo je važnije pitanje šta nam nastupi poput Šoškićevog govore o ljudima koji bi mogli predstavljati buduću političku elitu Srbije. U društvu koje prolazi kroz duboke političke sukobe i zahtijeva drugačiju vlast, odgovornije institucije i demokratskiju političku kulturu, koliko se zapravo preispituju naslijeđene predstave o susjedima?
Može li se istovremeno zalagati za raskid sa autoritarnim obrascima kod kuće, a zadržavati paternalistički odnos prema drugoj državi? Politička promjena sama po sebi ne podrazumijeva i promjenu nacionalnih mitova, istorijskih predstava i ukorijenjenih odnosa prema susjedima.
Ako smo braća
Možda je u svemu najneobičnija ta silna, neprestano isticana “ljubav” prema Crnoj Gori. “Ljubav” prema njenim planinama, manastirima, junacima, pjesnicima i precima. “Ljubav” koja ima mjesta za gotovo sve mrtve Crnogorce iz istorije, ali nekako uvijek nailazi na problem sa živima, naročito kada ovi počnu da govore o sopstvenom nacionalnom identitetu.
I nakon svega, teško se oteti utisku da ovdje nikada nije bila riječ o istoriji. Jer istorija se može različito tumačiti, oko nje se može raspravljati, pa i žestoko sporiti. Ali potreba da se jednom narodu neprestano objašnjava šta je zapravo govori o nečemu mnogo dubljem.
Zato bih, poslije svih istorijskih lekcija, polemika i dokazivanja, imao samo jednu poruku za sve one koji toliko “vole” Crnu Goru, ali samo onakvu kakvom je sami zamišljaju:
Ostavite nas, konačno, makar malo na miru.
Ako smo braća.