Mrežno srblje se prethodnih dana diglo na noge u odbranu istorijskih nebuloza profesora Dejana Šoškića. Kako je predmetno trabunjanje prilično nezgodno braniti činjenicama, vrlo brzo se prešlo u opštu histeriju i masovnu kontraofanzivu na Crnogorce. Po dobro oprobanom receptu, krenulo je takmičenje u tome ko će nam slikovitije objasniti da ne postojimo. Lajkovi, naravno, pljušte.
A profesor u međuvremenu ne silazi s televizijskih ekrana. Šoškić iskače iz frižidera, govori o svemu, od ekonomije i buduće vlade do Gaze, Izraela, Irana i međunarodnih odnosa. Kada ga pitaju o sankcijama Rusiji, profesor začas pređe na Bliski istok, počne da objašnjava Izraelu šta je čija teritorija, pa se vrati na Evropu da i Briselu održi lekciju o besmislu sankcija. Ekonomija, geopolitika, istorija – sve se pretvara u lekciju, a profesor uvijek stoji za katedrom. Pritom nije sasvim jasno gledamo li organizovanu promociju budućeg državnika ili on naprosto uživa u novostečenoj medijskoj popularnosti.
Naravno, ostaje da vidimo kakvu će mu ulogu namijeniti Studentski pokret. Šoškić zasad nije potvrđen kao kandidat za premijera, iako se o toj mogućnosti naveliko govori. Ne bih isključio ni da ga studenti, nakon njegovog dosadašnjeg “briljiranja”, po već viđenom receptu autonomnog odlučivanja, jednostavno zaobiđu prilikom predlaganja izvršnih funkcija. U svakom slučaju, bilo bi zanimljivo saznati je li prilagođavanje političkih poruka očekivanjima različitih publika svjesna strategija ili samo stara politička navika koja je nadživjela promjenu vlasti.
Ali da ostavimo za trenutak veselu Srbadiju. Ništa nova ni u popularnoj Prvoj Narednoj.
Na Šoškićevo javno predavanje, koliko sam uspio da primijetim, iz crnogorskog parlamentarnog života nije stiglo gotovo ništa. Jedan od rijetkih koji je odaslao odgovor bio je Ivan Vujović (SDP), koji, uzgred, nije ni poslanik. Iz samih poslaničkih klupa – muk.
Takođe, (ne)iznenađuje što najglasnije ćutanje dolazi upravo od čuvenih Crnogoraca iz DPS-a. Oni kojima su crnogorska država, nacija i identitet inače nepresušna inspiracija za saopštenja, busanje u prsa i patriotske orgije, ovoga puta, koliko vidim, nisu uspjeli da sastave ni jednu jedinu rečenicu.
Predstavnike aktuelne vlasti izlišno je i pominjati. Oni su svoj odnos prema profesoru već svečano ovjekovječili fotografijama s pobjedničkog ručka u Beogradu. Posebno je upečatljiva gotovo nadrealna kompozicija na kojoj potpredsjednik Skupštine Crne Gore Boris Pejović izgleda kao da sjedi u krilu visokom funkcioneru PES-a Tihomiru Dragašu, a ovaj, opet, u krilu Dejanu Šoškiću. Prava mala piramida bratske ljubavi i međudržavnog uvažavanja.
Genijalna je podudarnost što je Šoškićevo gostovanje kod Vladimira Pavićevića emitovano uživo upravo tog dana. Možda su profesora za onaj istorijski zanos ponukali baš ovi naši predstavnici, pošteno ga napojivši na pobjedničkom ručku autentičnom crnogorskom srpskom lozom.
A mediji?
Na onom Javnom servisu, kakvog li iznenađenja, nisam uspio pronaći ikakav osvrt na čitavu stvar. Ni u ND Vijesti ne primjećujem neku naročitu potrebu da se ovom pojavom pozabave. Izjava se može prenijeti kao vijest, ali izgleda da je ozbiljnije preispitivanje njenih poruka već nešto drugo.
Posebno je zanimljivo bilo sinoćnje Načisto kod Petra Komnenića. Tema, pazite sad, upravo uticaji Srbije na Crnu Goru! Idealna prilika da se progovori o tome kako jedan od mogućih budućih čelnika Srbije, i to navodno one nove, demokratske, Crnogorcima objašnjava da su zaboravili sopstvenu istoriju. Ali ne. Opet Milo, Vučić, njihovi odnosi, bezbroj puta prežvakani prilozi i uvijek ista predstava. Za Šoškića, izgleda, nisu čuli. Sporo putuje telegram iz Beograda.
Ili, možda, jednostavno nije popularno prozivati (n)ovog pobjednika.
Kad smo već kod Načisto, vrijedi pomenuti i jedan drugi detalj. Poslije prošlonedjeljnog prikazivanja brutalnih fotografija ratnih stradanja, koje je u programu demonstrirao Milan Knežević, čovjek bi očekivao makar izvinjenje gledaocima ili objašnjenje uredničke odgovornosti. Ja ga, barem, nisam čuo.
A stvar postaje još nadrealnija kada se sedam dana kasnije na samom mjestu događaja – da ne kažem ‘mjestu zločina’ – kao gošća pojavi upravo Sunčica Bakić, direktorica Agencije za audiovizuelne medijske usluge! Dakle, čelnica regulatora koji bi trebalo da ispita eventualna kršenja pravila emitovanja gostuje u istoj emisiji. O tempora, o mores!
Elem, zavjet ćutanja, izgleda, ne poznaje granice.
Nisam primijetio da su se u zaštitu prava Crnogoraca na sopstveni identitet naročito polomili ni oni silni demokratski, urbani, liberalni i takozvani antifašistički krugovi u Srbiji. Čak ni vojvođanski autonomaši, koji bi, valjda, morali dobro poznavati taj beogradski refleks da se iz jednog centra odlučuje o tuđim pravima, posebnostima i istorijskom nasljeđu. Toliko je tamo ljudi koji nepogrešivo prepoznaju nacionalizam kada dolazi od Vučića i njegovih, ali izgleda da im se radar ozbiljno pokvari kada slične poruke počne da šalje neko s druge strane političkog spektra. Nacionalizam je, po svemu sudeći, mnogo podnošljiviji kada dolazi iz demokratskih usta.
Kad smo već kod toga, posebno me zanima Zoran Kesić. Evo mu idealne prilike da odmah počne da se sprda i s novim pobjednicima. Šoškićev nastup ispunjava baš sve uslove za 24 minuta: politički je ozbiljan, istorijski nakaradan, a na momente i urnebesno komičan. Sveti Petar Cetinjski i njegov sin Njegoš! Pa za to ne treba ni pisati skeč, dovoljno je pustiti snimak. Materijal se sam montira.
Nešto mi, ipak, govori da takvu epizodu nećemo gledati. Mada, volio bih da me Kesić demantuje. Bila bi šteta da humor, baš kad smo dobili nove pobjednike, počne da pati od selektivnog sluha.
Vlasti se mijenjaju, politički junaci dolaze i odlaze, ali neke navike, izgleda, putuju bez presijedanja.