Kada su novinari Herman i Rik objavili “Mi djeca s kolodvora Zoo”, izazvali su tektonski poremećaj u njemačkom društvu krajem sedamdesetih prošloga vijeka. Puritanci iz penthausa društvene nedodirljivosti po prvi puta su bili suočeni sa mračnim, prljavim i ubojito stvarnim svijetom narkomanije, maloljetničke prostitucije, kao i drugih fenomena predano skrivanih od javnog preispitivanja. Đevojčica čija je priča u knjizi prenijeta, Kristijana F, postala je simbol trulog, propalog društva u kome postoji kasta privilegovanih i kasta odbačenih, homo sacer-a. Njezina priča potakla je ljude na otpor, na prosvjede, na podizanje svijesti o važnosti svakog, pogotovo mladog, života.
U veoma udaljenoj galaksiji, u galskom selu ljudske gluposti, Miodrag V. samo je igrom nesrećnog spleta okolnosti zaslužio da ima legitimitet za javno oglašavanje. Upravo taj tragični fakat je motivacija za tekst.
Treba pokazati kako je drug Miodrag V. živjeći u mračnom, prljavom i stvarno ubojitom mjestu poput Crne Gore, odolio pošastima civilizacije, kako je transcendirao opijenost vlašću, punoljetnički lopovluk, kao i druge fenomene predano skrivane od javnog preispitivanja. Treba pokazati kako je Miodrag V. postao simbol prokužene, okužene, impotentne borbe za slogane bez ideja i državu bez državnosti. U konačnici, kako su on i vesela stegaško-tviterska družina zauvijek betonirali kobni crnogorski status quo koji čini da izlapi svaka svijest o vrijednosti naših života.
Eda pokažem prethodno rečeno, fokusiraću se na najskoriji primjer, te nakon toga pokušati podići priču na ravan principa.
Bitno je reći da Miodrag V. kao osoba nije u fokusu moga interesovanja, zbog toga ovaj tekst nije lične prirode. Da nije bio ministar, ambasador, politički istaknuta persona, vjerovatno ne bi mogli napraviti razliku između njega i dokone pastve sa društvenih mreža, u kvalitativnom smislu to i ne smijemo uraditi. Ovako, njegove intertne misli, oblomovština i posvemašnja egomanijakalnost samo su pogonsko gorivo za stereotipe o narodu ovog nesrećnog feuda.
Direktan povod za ovaj tekst jeste reakcija našeg Akakija Bašmačkina na sliku izvjesno izvjesnog bivšeg predsednika, nažalost susedne nam, Srbije.
Dakle, Boris Ljubin je metafora amaterizma u politici, demonski narcisoidne potrebe da se bude u centru pažnje iako osim formalne pozicije za tako nešto ne bi bilo apsolutno nikakve osnove. Za one zaboravne, to je čovjek čiji će jedini upamćeni citat za vremena vlasti biti onaj iz zagrebačkog Globusa: „Severina možda to i ne zna, ali ja se budim sa njom“. Na što je diva odgovorila: „Hvala Tadiću, dat ću ti sve što voliš“.
Kada govorimo o Borisu Tadiću, moramo jedinicu mjerenja prilagoditi njegovim političkim, intelektualnim i inim kapacitetima i uticaju. Drugim riječima, ne smijemo imati visoka očekivanja. Takav Boris Tadić se slikao pored spomenika njeguškom scarface-u podižući tri prsta u vaskolikoj, iz Srbije tradicionalno vjekovima oktroisanoj, imperijalističkoj ekstazi.
Ne predstavlja problem postojanje reakcije na tako nešto, ona je opravdana jer je u srži prosvjetiteljska. Međutim, način na koji se reaguje ukazuje na potpuni nedostatak svijesti o stvarnom problemu, ali i o prigodnim načinima rješavanja istog.
Glavni junak naše priče u neznanju ili vrtoglavici sujete, radi upravo ono što daje legitimitet Tadiću i drugima da nesmanjenim intenzitetom nastave da tovare ekskremente po Crnoj Gori. Najbolje što je bivši ministar, bivši ambasador, bivši komunista, bivši liberal, uspio da smisli jeste da pokaže sliku sa Milom Đ., uz prilično banalan komentar o tri Crnogorca.
Što odavno reče legendarni Miško Đukić: „Dok je Milo Đukanović Crnogorac, ja ne mogu biti“. Na ostala dva Crnogorca ne bih širio tu sentencu.
Probajmo analizirati mehanizme koji su Miodraga V. mogli naćerati na ovakvu reakciju:
a) Inat – sad ću da ih udarim tamo đe najviše boli.
Srpska politika zadnjih četrdesetak godina nije mogla ni zamisliti boljeg “neprijatelja” od Mila Đukanovića. Poslušan, predvidljiv, koruptivan, ograničen, idealan materijal za kvazi oca nacije koju kaniš urnisati.
Nezavisna Crna Gora u ovom obliku bila je san svih protivnika njene nezavisnosti zato što de facto nema ni bazne odlike državnosti. Kroz takvu državu lako je penetrirati, izbušiti joj sve od bezbjednosnih službi do proizvodnje pršuta. Ako ti je Crna Gora stvarno u srcu, inatiti se pokazivanjem lika Mila Đ. je u najmanju ruku degutantno, a sasvim sigurno i štetno.
b) Ego – nas tri brata skupa ratujemo…
Ogrnuto u šinjel loše šale, ovakva reakcija je dokaz ranije pomenute inflacije ega. Iako svi tokovi prolaze mimo njega, Miodrag V. želi pokazati kako je on u društvu bivšeg prijatelja Tadićevog, čovjeka kojemu formalno micanje sa vlasti nije oduzelo ni promil pozicije sile.
Prevedeno na jezik puka, Njegoš je naš i ti Borise možeš da ga pušiš. Crnogorsko kurčenje mnogo nas je koštalo u skorijoj istoriji jer kad nam krv siđe u južnu regiju, mozak prestane raditi. Da mozak radi, sigurno se neko ko utvara da je intelektualac ne bi pohvalio slikom na kojoj je pored prethodno pomenute osobe.
c) Vjera u ispravnost sopstvenih postupaka – „Što će mi NDH ako moj Ante nije poglavnik“.
Držim da niko nije dovoljno glup da gleda u dva/tri Crnogorca kao rješenje za problem veljesrpskog nacionalizma. Sa druge strane, sigurno da je Milo Đ. podosta zadužio Miodraga V. jer je samo za njegove vlasti ovaj mogao biti ministar i diplomata. Sljedstveno tome, misleće biće racionalizuje pa poslije nekog vremena laganja ubijedi sebe da je u pravu.
Ovakva vrsta dogmatizma i zatupljenosti koštala nas je čak i više nego kurčenje. Crnogorci kao poslovično tvrdoglav narod, prije će poravnati Zemlju da dokažu da je ravna, nego što će priznati da nisu u pravu. Za to vrijeme, Boris Tadić neće prestati da diže tri prsta, a zvanična i nezvanična Srbija ništa manje neće projektovati svoje pretenzije prema nama.
Koji god od mehanizama bio relevantan, svaki je jednako pogrešan jer krajnji rezultat ne pogađa metu i bori se protiv zamišljenog neprijatelja. Nužni prelom će se dogoditi kad inat i ego budu okrenuti podjednako protiv Mila Đ, Borisa T, Dejana Š, i da ne nabrajam dalje jer bih mogao preskočiti nekog eksperta.
Borba za crnogorske ideale mora biti holistička, sistemska i dugoročna.
Ona sada to nije.
Dignemo li priču na viši nivo, na ravan principa, Miodrag V. je samo šraf u mehanizmu nekog fantomskog komitskog označitelja koji valjda smatra da baštini tradicionalne crnogorske vrijednosti i da je nacionalistički u pozitivnom smislu te riječi.
Nakon hiljada tvitova, hiljada šlajfni teksta, uzaludne borbe po retardiranim medijskim formatima, organizovanja u udruge, dobijemo vijest da je trust komitskih mozgova stegnut u “Stegu” odlučio da bude sedamnaesta ili dvadeset i šesta izborna opcija na listi “Evropskog saveza”.
Za manje informisane, ES je suludi frankenštajn 2x SD(P) i nepostojeće LP koja je u normalnim uslovima u minusu sa glasačima. Pristupiti tako pasivnoj, malograđanskoj, samo deklarativno crnogorskoj opciji je ravno političkom samoubistvu.
A mnogo važnije od toga, ravno je prosipanju još godina koje su morale biti iskorištene na sasma drugačiji način ako suštinski mi imamo bilo kakve ideje da se udaljavaju od valorizacije sopstvenog prkna. Pokušaj mobilizacije crnogorskih apstinenata propašće kao nanin kauč, a izvođači naručenih radova nastaviće da budu podmirivani dobrim honorarima.
Sve više sam ubijeđen da pomenute ljude za to nije briga. Po ko zna koji put, više ćemo se iznervirati zbog poraza mi na tribinama, nego oni u bazenu.
I zavapićemo u bolnom očaju, ne „kuku što nam rade“, već onu bližu i tragično poznatu „kuku što nam radimo“.
Očaj će poroditi nadu da ima ko shvatiti kako svaka smislena promjena mora početi od samog sebe. Bilo da govorimo o osobi, političkom subjektu ili državi.
A kad prođe momenat nade, pašćemo iznova u “ratkovujoševićevsku” letargiju jer duboko u sebi znamo da vapaj već odavno nema ko čuti, a kamoli shvatiti.
Na kraju, Kristijana F. se izliječila. Drug Miodrag V, njegov pseudocrnogorski varijete i moji Crnogorci – nikad neće!