Blagdani su u toku, Isus je uzeo vremena da još jedanput uskrsne, ovoga puta u pravoslavnoj reprizi. Vjernici i oni koji to nisu ali slave iz tradicije (kao da su ranije živjeli u Danskoj, a ne u Titovoj i Slobovoj diktaturi) su ponovo egzaltirani perspektivom trošenja posljednjih ostataka mizernih primanja na simulaciju bogatstva, blagostanja i bogougodnosti. Oni koji ne slave prinuđeni su na konformizam i vaistinu jer se po ulicama roji ogroman broj smjernih štovatelja Hristove žrtve.
A u svemu tome, sekularna majka Gora Crna doživjela je da u kratkom vremenskom intervalu vidi tri značajna događaja.
Prvo, premijer u Vladi Crne Gore se crkvenom razglednicom obraća pastvi koja se ljubljenjem betona i lizanjem saborne asflaltne baze približava hrišćanskim idealima.
Drugo, ministar u Vladi susjedne Srbije, ispod žita ali iznad oblaka, sugeriše da je ujedinjenje ‘Srpskog sveta’ već počelo, i da sada praktično čekamo samo final countdown.
Treće, povedeni moralnim vertikalama naše ultra bogate istorije, izložba pod paskom hercegnovskih vlasti se pita: „Ko od poznatih ličnosti nije bio Srbin?‟
Sve prethodno navedeno ne može biti slučajno, pogotovo ne u kombinaciji. Svako iole civilizovan se pita kako je moguće da smo pali na tako niske grane da se ne treba čuditi ako premijer iduće godine iz bunkera poruči: „Srpski svet voskrese!!!‟
A odveć inteligentni i poslovično promućurni stanovnici ove ili neke nove države, jašući tenkovske cijevi i ljubeći šaržere škorpiona uzviknu: „Vaistinu voskrese!!!‟
Dok u pratnji crkveni kmeri metanišu i poju o tom starom hrišćanskom pozdravu koji se ponovo javio.
Jer, ako je Crna Gora zemlja ljubitelja podova, zemlja ljubitelja retardiranih činovnika retrogradnih vlasti u susjedstvu, zemlja ljubitelja erotskih pripadnosti nepismenih uskoka i hajduka, zemlja teokratske demokratije i demokratske teokratije, zemlja koja kao Borhesova ptica Gufus leti sa glavom okrenutom unazad jer joj je važno isključivo odakle dolazi…
Onda Crna Gora definitivno mora da ode. Makar na rehabilitaciju.