Hrvatski režiser Rajko Grlić, ovogodišnji dobitnik nagrade “Aleksandar Lifka” za izuzetan doprinos evropskom filmu na 26. Festivalu evropskog filma Palić, objašnjava, između ostalog, u čemu vidi ‘trajno oštećenje ovdašnjih ljudi’.
“U isključivosti koja ide od nacionalne do ne znam koje druge. Ljudi su već 30 godina, pogotovo ova djeca, rasli u potpunom jednoumlju, bez ikakvog doticaja sa bilo kojim drugim svijetom osim preko telefona. Oni nemaju jednu dimenziju. Jugoslavija, kakva god da je bila, jednopartijska, sa glupim političarima koji su je i raskantali na kraju, imala je u sebi različitost. Mogli ste da odete u Skoplje i da uđete u jednu sasvim drugu kulturu, ili u Sloveniju ili Crnu Goru. Imali su mogućnost da prožmu. Sada su samo u jednom svijetu, jednom svijetu koji diktira mali ekran, na kojem oni sva svoja saznanja o životu stiču”, kaže on.
Grlić najpre govori o novom filmu koji priprema.
Grlić: Za sada, film se radno zove ‘Svemu dođe kraj’. U tom naslovu leži sve što želim reći. On bi se trebao događati u Zagrebu danas, u miljeu u kojem ova država živi, miljeu lopova i onih koji ih pokušavaju zaustaviti.
RSE: To znači da vi nagoveštavate kraj ovome haosu, koji je u regionu?
Grlić: Ne, već nagovještavam svoj kraj. Kaos u regionu neće tako lako prestati zbog jednoga filma.
RSE: Pulski festival je priredio veliko iznenađenje. Glavnu nagradu je odneo film ‘Dnevnik Diane Budisavljević’. Ima li nečega više od estetike u činjenici da je taj film dobio nagradu, a da je bez značajnih nagrada ostao favorizovani film ‘General’ o generalu Anti Gotovini?
Grlić: Mislim da je to fantastičan znak. To je jedan od malobrojnih optimističkih znakova iz ovih krajeva. Pula je vođena od HDZ-a. HDZ je Pulu napravio sterilnom, dosadnom i pogubnom po hrvatski film. Zato ove godine nisu dolazili režiseri i kritičari.
U takvoj sterilnoj atmosferi, gdje su ministri i predsjednica došli pozdraviti ‘najskuplji hrvatski film’, sve je bilo predodređeno da film ‘General’ dobije nagradu.
Mislim da nagradu nisu mogli ne dati Dani. To je sjajan film. Film je napravljen mimo svih ideologija. Rijetko kod nas vidite da se neko bavi prošlošću, a da to ne koristi za neku svrhu, da od toga neće napraviti neki poen za svoju opciju ili stranku, za one koji ga plaćaju. Ovaj film je lišen bilo kakve ideološke smjese. On samo prati i priča jednu suhu i groznu faktografiju zločina. Ako je tih šest hiljada ljudi u Areni nakon toga uspjelo ustati i pljeskati osam minuta, kao što svi tvrde, onda je to veličanstven čin. Time su sve rekli.
RSE: Kako se može objasniti činjenica da dobije takav film nagradu i da bude pozdravljen na takav način od strane publike, u vremenu u kome je u celom regionu zaoštrena nacionalistička retorika, slave se ratni zločinci, revidira se istorija?
Grlić: Mislim da je ljudima malo dosta. Kada imaju priliku da to pokažu, onda pokažu da više ne drže do friziranja prošlosti i socijalrealističkih junaka, nije više nešto do čega drže. Mislim da je to pulska Arena pokazala.
Kažu da je ove godine bilo vrlo komplicirano sastaviti žiri, niko niji htio ući u žiri jer se znalo da ‘General’ mora sve dobiti. Na kraju su našli žiri i taj žiri je imao hrabrosti. Mislim da se drugačije ne bi mogli pojaviti ponovo u Areni.
RSE: Da li je Pula poslala ove godine i neku ozbiljniju poruku u kinematografiji, svojim kolegama u Srbiji, obzirom da je glavnu glumačku gradu dobila Hristina Popović, glumica iz Srbije, za film ‘Posljednji Srbin u Hrvatskoj’ a da je stručni žiri je nagradio film iz Srbije ‘Šavovi’.
Grlić: Pula ima obavezu da vrti filmove koji su bili kofinancirani od Hrvatskog audio-vizualnog centra. Ali ‘Šavovi’ su dobili nagradu jer je to sjajan film. Naravno da se mogu izvlačiti razni zaključci o tome zašto je i kako je, da li je to znak neke pomirbe, neke pameti. Nagrade su osvojili dva sjajna filma. Nisam video ‘Posljednjeg Srbina u Hrvatskoj’, ali kažu da je vrlo zabavan. Ponekada čak i filmovi mogu nadvladati ideologiju. U Puli kažu da su svi režiseri i producenti, koji su bili u konkurenciji, kada su se objavile nagrade, ustali i pljeskali jer su to dobri filmovi.
RSE: Vidite li u srpskoj kinematografiji autore koji su ‘uhvatili bika za rogove’ , kada uporedite hrvatsku i srpsku kinematografiju? Mada ste u pravu kada kažete da je sve to regionalna produkcija.
Grlić: Više se ne da napraviti film samo u jednom centru, novci su premali. Od ‘Karaule’ pa nadalje, svi traže svugdje pomoć. Film je to uvijek radio. Film je uvijek bio ispred politike.
Srpsku kinematografiju premalo znam. Dok sam 10 godina selektirao za Motovun (filmski festival ), gledao sam apsolutno sve što se snimalo, i u Srbiji i u Makedoniji i u Sloveniji jer mi je bila važna komponenta filmova na jeziku kojim svi vladamo. Danas ne. Ja sam od cele srpske produukcije video samo ‘Šavove’. To je jedan pamentan, decentan, miran film. Klinci su počeli raditi neke vrlo jednostavne filmove. Ti filmovi imaju svoje vrlo snažne poruke.
RSE: Dok snimamo ovaj intervju, počinje regionalni festival u Motovunu. Kažete da ste otišli u penziju, kada je u pitanju taj festival. Otišli ste iz Subotice u Istru. Da li ste otišli u Motovun?
Grlić: Otišao sam u Istru. Sa prozora vidim Motovun i otići ću na otvaranje.
RSE: Kakav ste festival ostavili?
Grlić: Ostavio sam festival koji je imao neki svoj stav prema svijetu u kome se događa. Do toga stava mi je bilo vrlo važno. Motovun nije bio pravljen samo kao festival. Uvijek sam govorio da je to događaj. Tu su bili i pisci i slikari. Tu se pokušala slati jedna druga slika Hrvatske. On je mali i siromašan, kao što je i zemlja u kojoj se događa. On je htio samo pokazati stav da u okoreloj, kamenoj kulturi, u koju se apsolutno ništa ne ulaže, može biti jedan mali znak protesta protiv takvog odnosa. I to je bio Motovun i takvog sam ga ostavio.
RSE: Kakav je on danas?
Grlić: Oni su prošli nekoliko faza. Odem tamo samo na jedan dan. Mislim da im smetam ako sam duže, jer ću početi nešto govoriti, nemojte ovo, radite ovo, a glupo je da se u tuđu igru miješam.
RSE: Nisu vas izneverili?
Grlić: Jedno vrijeme su se strašno htjeli lišiti političkog imidža. Onda su shvatili da je to krivi put, pa su se prije tri-četiri godine, vrlo uspješno vratili na festival koji nešto govori, izborom filmova i izborom ljudi, svojih gostiju, govore neki stav. Ove godine će festival biti posvećen populizmu, toj strašnoj bolesti, koja hara ovim krajevima.
RSE: Hrvatsku i Srbiju svašta, i razdvaja i povezuje. Jedna od strašnih stvari, koja povezuje ove dve države, jeste manje od jedan posto izdvajanja za kulturu.
Grlić: Hrvatska ima manje od 0,5 odsto. Hrvatska ima 0,43 procenta. To je najmanje u Evropi.
RSE: Kakva je to vlast kojoj kultura nije značajna?
Grlić: To je vlast koja ne voli kulturu jer bi kultura mogla nešto pitati. Kultura, ako nije u potpunom stavu moljenja da bi preživjela, ona se može pobuniti. To je engleski pristup, držati dole sve što može misliti i držati u ovisnosti sve što može misliti. Hrvatska je zemlja koja je izbacila kulturu potpuno, iz svih slojeva.
RSE: Da li, i pored toga, postoje u obe države, oaze stvaralačke pobune?
Grlić: Mislim da postoje. Mislim da je to nešto što se ne da zatomiti. Ne znam kako će to biti sa generacijama koje dolaze, koje su odgojene potpuno bez kulture, bez potrebe za kulturom, bez potrebe za čitanjem, bez potrebe za gledanjem nečega, kao što je film itd. To zatupljivanje ljudi je veliko.
U Hrvatskoj je to ogroman problem jer ljudi, kojima je stalo do toga, odlaze. Oni ne žele živjeti u takvom društvu. Ne odlaze zbog ekonomije. Zadnje ankete govore da je 70 odsto ljudi, koji je otišao iz Hrvatske, a to je egzodus, otišao jer ne žele živjeti u korupciji i u mržnji. Ekonomski razlog je tek treći ili četvrti na listi važnosti. Odlaze jer ovoj zemlji nije stalo do kulture. Kultura nije samo film i knjiga. Kultura je i način ophođenja i civilizacijski odnos prema različitosti. Kultura je puno širi pojam, a ona je ovdje nestala.
RSE: U Srbiji je već duže vreme tema kakva je odgovornost intelektualaca, šta je lažna, a šta je prava elita. Gde vi danas vidite elitu u ove naše dve države? Da li se ona i danas bruka, kao što se većinom, ili delom obrukala u 90-im godinama?
Grlić: Ona se u devedesetim strašno obrukala, pogotovo srpska inteligencija. Ona je, iz jednog stava prema socijalizmu, sa odstupom i kritikom, i uz sve što uz nekog intelektualca mora ići, prešla u apsolutnu ljubav prema nacionalizmu. Oni su postali karikatura samih sebe. Bili su protiv jednoumlja prije, ali su uplovili u jednoumlje. Srpski intelektualci snose ogromnu krivicu. Ostalo je vrlo malo onih, koji su se probali tome oduprijeti, naravno da ih ima, kao što je pokojna Borka (Borka Pavićević, dramaturškinja). Glavnina stožernih intelektualaca je prešla u nacionalizam.
U Hrvatskoj je to bilo malo tiše. U Hrvatskoj nisu trebali intelektualce za širenje, niti za alibi. U Srbiji se ipak držalo do pisaca. Ovde za njih nije bilo potrebe. Mislili su da će dodvoravanjem to jedno vrijeme trajati, pa će se oni izmaknuti i živjeti svoje živote. Kada jednom uđeš u blato nacionalizma, nema pranja od toga.
Danas ima pobune, desetak novinara, kolumnista, koji pišu savršeno, bivših Feralovaca, ali ima i neferalovaca koji drže čast Hrvatske. Ti novinari su, zapravo, danas preuzeli tu ulogu. Petnaestak novinara je jurilo preko pola godine šest ministara da su lopovi i izjurili su ih. Neki glas, mimo apsolutne moći politike, se dogodio i uticao na tu politiku. To je vrlo ohrabrujuće. Kao što je Danin slučaj u Puli, tako su i ovi novinari, koji su uspjeli izjuriti lopove, zapravo veliki civilizacijski korak za jednu malu zemlju.
RSE: U Srbiji su neki umetnici, glumci i reditelji uleteli u političke vode. Glumci Bane i Sergej Trifunović, dva brata, na različite načine, Bane uz građanski protest, Sergej uz svoju partiju. Glumac Branislav Lečić je oduvek politički angažovan. Glumac Nikola Kojo sa grupom ‘Samoodbrana’. Kako gledate na tu vrstu iskoraka umetnika?
Grlić: Ako glumac zaista želi biti glumac mora isprobati sve dimenzije života, nemam ništa protiv. Imam samo protiv kada se počinju ulizivati dežurnoj politici, kada počne koristoljublje ne bi li se dodvorili. Tu imam velike sumnje. Onda mi se čini da je glumac izgubio eros igre i da ga traži na nekom drugom mjestu.
RSE: Da li je ipak najubojitija kritika društva ono što umetnici čine u svojim delima, ono što rade pozorišni reditelji Oliver Frljić ili Kokan Mladenović?
Grlić: Da, mislim da. Jedini problem je što je to omeđen prostor, strašno je mali broj ljudi do kojih to dopire. Nekada se u Beogradu film smatrao neuspješnim ako je imao do dve stotine hiljada gledalaca. Hrvatski prosječni film u Beogradu, ako uopće dođe, ima pet stotina gledalaca. To su vrlo ograničene igre. Ali mislim da je strašno važno da postoje.
RSE: U jednom intervjuu ste ovih dana rekli, povodom vašeg odlaska u Ameriku, gde živite već dugo,'nisam se trajno spasao, ali vi ste trajno oštećeni’. Zašto se niste, kao i mnogi ljudi sa ovih prostora, trajno spasili? Šta je u Americi ‘vaša priča’ a šta nije?
Grlić: Amerika meni strašno godi i dobro se osjećam u Americi. Volim tu zemlju jer je bila vrlo otvorena i pružila mi priliku da se igram nekih igara, koje nikada ne bih mogao, da radim CD ramove, da objavljujem nešto. Ali, ne može se niko spasiti zato što je ovaj bol odavde, sa ovim što se ovdje događa (pogotovu meni… ja živim pola godine ovdje, a pola u Americi) boli čovjeka kada vidi šta se radi. Hrvatska je fantastična, divna i lijepa zemlja, u kojoj žive strašno zgodni i normalni ljudi. Trideset godina je upropašćuju mediokriteti i to je strašno. Neke ozbiljne pobune, osim odlaska, nema. Jedina pobuna u Hrvatskoj je zapravo odlazak. Znači da ostaju ljudi kojima to paše. To znači da nema spasa u tome.
RSE: Gde vi prepoznajete ta trajna oštećenja ovdašnjih ljudi?
Grlić: U isključivosti koja ide od nacionalne do ne znam koje druge. Ljudi su već 30 godina, pogotovo ova djeca, rasli u potpunom jednoumlju, bez ikakvog doticaja sa bilo kojim drugim svijetom osim preko telefona. Oni nemaju jednu dimenziju. Jugoslavija, kakva god da je bila, jednopartijska, sa glupim političarima koji su je i raskantali na kraju, imala je u sebi različitost. Mogli ste da odete u Skoplje i da uđete u jednu sasvim drugu kulturu, ili u Sloveniju ili Crnu Goru. Imali su mogućnost da prožmu. Sada su samo u jednom svijetu, jednom svijetu koji diktira ovaj mali ekran, na kojem oni sva svoja saznanja o životu stiču.
RSE: Da li bi jednoga dana mogla, o ovom vremenu, da se snimi nostalgična serija, kakva je ‘Grlom u jagode’? Ili bi to moglo da bude samo pregorka priča?
Grlić: ‘Grlom u jagode’ se bavi odrastanjem jedne generacije, nekih pet-šest ljudi. Ljudi i danas odrastaju, samo u drugim okolnostima, na drugi način, imaju drugu vrstu komunikacije. Mislim da bi se mogla napraviti takva serija, samo se mora neko pojaviti, ko bi to napravio i neko ko bi pristao da život uđe na televizijski ekran. Ovdje život ne ulazi na televizijski ekran. Ovdje se, barem hrvatska televizija, bavi isključivo precrtavanjem povijesti i friziranjem povijesti.
Od trideset hrvatskih dokumentarnih filmova, od kojih su neki bili u Kanu, dobili velike svjetske nagrade, nijedan nisu otkupili jer ti filmovi donose tračak života. To je gumicom izbrisano sa ekrana. Potreba države da frizira je veća nego u socijalizmu.
RSE: Posle vaše Knjige ‘Neispričane priče’ da li imate još nešto u beležnici? Da li će jednoga dana do nas doći neka nova neispričana priča?
Grlić: Imam priča. I tada sam imao za još jednu knjigu, ali sam mislio da ne treba pretjerivati. Sada sam dopisao nekih desetak priča za englesko, američko izdanje. Mislim da je time završeno ovo poglavlje.
Nisam pisac i nemam namjeru pisati knjige, barem ne za sada, premda sam to guštao. To je jedna divna disciplina jer možete sami nešto raditi. U disciplini, u kojoj sam ja proveo život, morate imati sto ljudi oko sebe, stalno. Vjerojatno sam navikao da radim sa grupom oko sebe i da nešto napravim. Ovo je za mene divno, novo iskustvo.
Branka Mihajlović
Novinarka u beogradskom birou Radija Slobodna Evropa