Piše: Dragan D. Dragović za PCNEN
Vlada (na čelu sa premijer ministrom) treba da zna da njima već “curi“ vrijeme i da je “grejs period” istekao, i da sada već počinje odbrojavanje.
Prije nego što krenem, htio bih da kažem da nisam objektivan kad je Mladen Bojanić u pitanju. Razlog?! Pa, Mladen mi je oduvijek bio simpatičan, i ono što je veoma značajno u Crnoj Gori je to da sam poznavo i cijenio njegove roditelje, tako da je – umnogome zahvaljujući tome – Mladen uvijek kod mene imao “prođu”.
I danas kad ga vidim u “novoj ulozi”, bez razmišljanja krećem sa “pozitivne“ stane. Ali, što ga više slušam, sve više se potvrđuje moj davnašnji osjećaj da je glavna karakteristika (gotovo svih) bivših opozicionara potpuno nesnalaženje u ulozi pozicije – bar za neko početno vrijeme, i to sve dok se opozicionari – što bi se reklo – ne akomodaju, i shvate da su to dvije u svemu dijametralno suprotne javne uloge. I upravo zbog toga, često se dešava da se novi pozicionar ponaša i djeluje i dalje kao opozicija; i to što je bio “jači” opozicionar, to njegovo prilagođavanje ide teže i duže. To isto važi i u obrnutom smislu, mada neuporedivo manje, jer bivša pozicija, i ako nevoljno, vrlo brzo prihvata realnost, a to je da oni nisu više u centru pažnje.
Moj kum čak ima savjet za većinu članova nove Vlade, i kaže: oni treba malo da “skrate jezik” (što bi se reklo u Crnoj Gori), ili rečeno diplomatskim rečnikom: da izuzetno poštuju svaku svoju izgovorenu riječ. Jer, njihova (javno izgovorena riječ) u novoj ulozi pozicije mora biti bar 100 puta izvagana prije nego što se izgovori.
Ne može se, kaže, “muabetiti” isto onako kao što su oni to mogli ranije da rade – kad su bili sasvim u drugoj ulozi. Danas, “glavnu javnu riječ” (tj. ulogu Pi Ar-a u Novoj Vladi) imaju Dritan i Mladen. I to je razumljivo, jer su imali mogućnosti da se “izvješte” kao parlamentarci. Dritan se – kao što se sjećate – nije libio čak i da recituje svoju poeziju u Parlamentu, što je jasno ukazivalo na to da je on bio (i još uvijek jeste) u stanju da izgovori olako i neke “krupnije” stvari – i to bez ustezanja.
Ukratko, lako im je da pričaju “pred kamerama”, za razliku od ostalih, uključujući i premijer ministra. Ali to što je razumljivo niukom slučaju ne znači da je dobro. Daleko od toga – što bi se reklo.
Dritan prednjači, ali ni Mladen nije daleko od svog “poštenog, otvorenog i iskrenog obraćanja” narodu. Mi (prosti narod) možda i volimo kad nam se vrh Vlasti “približi” i kada sa nama razgovara kao da smo istoga ranga; kao da sjedimo za stolom u kafani: drugarski, bez ustezanja, onako kao što je Mladen pričao prije neki dan kao gost “Reflektora” na temu gašenja MA, i kad, između ostalog, kaže: “….međutim, znate kako (ah! …) to je tako loša situacija bila. Oni su mjesecima bili posvađani: izvršni direktor i predsjednik borda, da je borba bila ko će koga da smijeni u kompaniji, a ne, kako će da lete. …Vjerovatno su u pitanju neki lični interesi, tako da mi se čini da su svu energiju trošili na to …Mi (g-din Milatović, g-din Spajić i ja) smo pozvali njih dvojicu ….mislim, toliko smo ODVRATNIH detalja saznali …(Ah…!) …sad da ne pričam te RUŽNE stvari, mene je MUKA kad sam vidio kako neko vlada državnim kompanijom (Ah…) …A oni primaju dobre pare, dobreee pare… Ovaj menadžment u MA prima dobreeee pare i dobre benifte… …Mislim, da je plata oko 4,500 eura predsjedniku borda…”
Ovakav način “komunikacije” vrha države sa nama, rekao bih “plemenski” način (oko “ognjišta”) daje nam osjećaj da smo mi neki važan faktor; da smo mi NEKO, bez koga se bilo koji važan državni problem ne može riješiti. Način na koji nam se obraćaju uvjerava nas da premijer ministar, i drugi ministri, traže od nas “amin “ – i izgleda kao da se, već unaprijed pravdaju za svoje (nepopularne) ideje i odluke. I ukoliko te njihove odluke dožive krah i fijasko, onda imaju jako opravdanje da su one (tj. odluke) bile zajednički donešene.
Koliko god nam to izgledalo primamljivo, mislim da ovaj način “vođenja politike” je daleko od dobrog (oprosti, Mladene!). Jer, ipak, moraju da se poštuju pravila igre, a to je da je Vlast – Vlast, a da smo mi “običan narod”. I da postoji prilično velika razlika između nas. Vlast donosi ideje i to na bazi čvrstih i jasnih činjenica, i te ideje mora da realizije preko odluka. I povremeno (a Ne stalno, preko svoga twitera ili Tik-Toka i NE na svaki korak) treba da nas informiše o tome, i to preko Vladinog PR-a. A to znači, prvo: da je informacija utvrđena i usaglašena na Vladi i drugo: da dolazi iz jednog centra. U protivnom, to sada izgleda kao da neki ministri javno iznose neke svoje misli, htjenja i želje, a da predhodno one nisu prošle proceduru usaglašavanja.
I takav, “dezorjentisani”, način vođenja politike izaziva konfuziju kod nas – jer djeluju nesinhrozovano, kao da neko od njih udara “u klin“, a neko “u ploču“. Senzacionalizam i ogovaračka priča – koju mi nesumnjivo volimo da čujemo (po principu “reče mi jedan čoek”) – je dosadašnji manir nove vlade.
Problem je još u tome što su pojedini ministri počeli da “troše riječi“ na nebitne stvari, i što više “gomilaju riječi” to narod manje obraća pažnju na to o čemu oni pričaju, tako da će se ubrzo desiti da će nebitne stvari da zatrpaju bitne, jer njihove riječi gube na težini.
I ono što definitivno, nova Vlada (na čelu sa premijer ministrom) treba da zna da njima već “curi“ vrijeme i da je “grejs period“ istekao, i da sada već počinje odbrojavanje. Jer, ako nastave da se ponašaju ovako kao što se ponašaju, pričaju i djeluju, to će se sve ubrzo okrenuti protiv njih.