Piše: Brano Mandić za ND Vijesti | DRUGI PLAN
Daleko od genocida, livada naše mladosti | Foto: Br. M.
Prvi dan genocida u Srebrenici Vladimir Leposavić je u prugastom dresu istrčao iz ulaza broj 14, prešao ulicu Jovana Tomaševića, da bi stigao do ostataka jednobrodne crkve iz vremena cara Justinijana.
Kako ovo znam? Odakle mi znanje kuda se u ljeto 1995. kretao ministar pravde Crne Gore? I zašto tvrdim da je prošao baš tom zanimljivom trasom?
Znam to, zato što sam istog dana i ja izletio iz ulaza broj 14, prešao ulicu Jovana Tomaševića, i stigao do ostataka jednobrodne crkve iz vremena cara Justinijana.
U bobu precizno pripovijedam, ne zato što se sjećam ovih detalja, već zato što stvari prosto znam. Mora da je baš tako bilo, jer smo vrelo ljeto genocida Vlado i ja – on doduše u podmlatku a ja u starijoj grupi – igrali fudbal na ostacima drevne crkve, i na još nekoliko tačaka u okolini zlatiborskih zgrada u Baru. Lijepo smo živjeli, svakog dana ostajali do mrkle noći, pa nazad do ulaza broj 14, zatim liftom, ja do petog, a budući ministar do sedmog sprata.
Kad već otvaram škripava vrata starog lifta uspomena – komšinica sa sedmog zaklela se one večeri kad je minirana picerija u prizemlju, da je čak gore na tim visinama osjetila žestok udar. Možda se i ministar Leposavić sjeća kako je pukla ta bomba, neko ju je podmetnuo susjedu zato što je Albanac. Bilo je to koju godinu prije Srebrenice, ali poslije Zvezdinog osvajanja krova Evrope. Zato možda u sjećanju držim malog Vlada u dresu Crvene zvezde, kako gleda uviđaj. Možda i griješim, možda uviđaja nije ni bilo, jer sjećanja su noć i magla, tako nas je učio mali Danilo, kasnije veliki Kiš.
Kao žestok hajdukovac šišao sam se u frizerskoj radnji „Hajduk“, toliko znam. Cijela radnja bila je ukrašena posterima splitskih bilih. I cijela je izgorjela, pa u sjećanju nosim crna okna, kao da ih sad gledam. A možda je ipak bila samo demolirana? Ili je neka bomba tamo pukla, teško je reći, fali dokumenata na Balkanu, slabo se vodila knjiga paleži, pa su to valjda pokušali u Hagu.
Odavno sam napustio komšiluk, malog Vlada se sjećam kroz maglu, ministra Leposavića ne poznajem, ali kad kaže da Haški sud nema pojma, jer on tako misli, i zanosi se nekom pravnom mistikom sa pozicija doktora nauka i eksperta, pa još gestikulira onako odsječno, do fantastične nesigurnosti što ga gura u osion nastup – ja moram da stavim po strani malog Vlada, i uvaženog ministra podsjetim da je političar. I da su to što govori političke ocjene, u ime Vlade, a ne pravne dileme jednog nadarenog mladića.
Ministar Leposavić, kao i svi superheroji, djeluje pomalo komično, dok pod njegovom pravnom cokulom cvikaju ne samo živi i mrtvi jednog rata, već i međunarodni sudovi. A mnogo je to, brate! Pa sve da si tri Fulbrajta gasio u Lomonosovu, ne možeš u skupštinskom satu olizati usnu i pljunuti jedan sud, pa još međunarodni, pa još iz fotelje ministra zemlje do guše u dugovima.
Ministar Leposavić gura nas laike u rebus, jer teško shvati običan čovjek kako političar sa tromjesečnim iskustvom može presuditi sudu međunarodne zajednice. Razumijem kad to uradi Josip Broz u revoluciji, pa i Šešelj kod Marića, ili kad Baka Slišković ponizi kompletnu bekovsku liniju Partizana, ali mnogo je kad takav genij stigne iz štreberske fotelje rosnog ministra, umalo rekoh ministranta, jer mi prođe kroz glavu ono kad Leposavić odlikuje vladike odlazeći im na kanabe, pa kad gledaš sliku bez tona ne znaš ko tu kome čestita, ko je koga primio i postavio da se slika sa gramatom.
Pitam se, odakle toliko volje ministru da preko odluke suda gata šta je pokolj, a šta genocid. Te stvari je mučno razglabati, pa se zato javlja pravna norma. Ako već postoji legalna norma i zove se presuda, ne jedna već nekoliko njih, koji đavo ima Vlado iz Vlade da saopštava svoje pravne tlapnje, pa još u neobaveznom ambijentu jedne skupštine kroz koju lete poslovnici. Čudno je to, da se pravna pamet bijelog svijeta osporava iz Vlade koja ne umije tužioca da smijeni a da ne ode na dopunske časove.
No, dobro, dosta priče, sve je ovdje vrlo jasno, neko u komšiluku je čitao Čomskog, i neko se ne miri sa presudom, i traži dalju pravicu. To je sasvim u redu. Vjerovatno postoje vebinari i za takve. Vjerujem da se može naći forum za slične rasprave. Ali to je već pitanje konteksta. Ako Leposavić ima sličnih dilema, neka ih prvo kaže duhovniku, pa potom, uz blagoslov, nek presavije tabak, posveti svoj život borbi protiv Haškog tribunala i definiciji genocida. Mlad je pravnik, sačekaće Crna Gora da Vlado sve to duboko istraži, nek razbuca to malo sudova i gura do Nirnberga ako treba, pa kad planeti konačno podari istinu, da opet jednom bude ministar, na ponos svih nas iz ulaza broj 14.
Izvor: vijesti.me