Nož, žica, Srebrenica

Objavio: 30 Marta, 2021KolUMnična Borba

Piše: Omer Šarkić za PCNEN

Rat u BiH i genocid u Srebrenici i dalje, osim mučnine, izaziva razne interpretacije, uglavnom nacionalističkih krugova i lažnih istoričara. Srebrenički masakar, uglavnom civila, izvanredna je tema za politikanska nadgornjavanja nacionalnih tj. nacionalističkih „patriota“, koji koriste žrtve i tu temu za „odbranu nacije“ a ne za iskrenu žalost, empatiju, pokajanje.

Nova Vlada Crne Gore, koju dominanto čine ljudi bliski ili pod uticajem Crkve, a koja je svim svojim kapacitetom podržavala bosanske Srbe u ratu u BiH i koja veliča četnički pokret iz II svjetskog rata – dok partizanski smatra u najmanju ruku problematičnim, antibožjim i đavoljim – normalno da je prihvatila isti takav narativ jer, u protivnom, ne bi bila u njenoj milosti.

Kako većina članova Vlade, na čelu sa premijerom Krivokapićem, nemaju političkog iskustva, nevješto pokušavaju sakriti tu činjenicu. Međutim, snimci sa posijela na kojim je učestvovao premijer, a koji su isplavali u javnost odmah poslije izbora, te fotografije i izjave dobrog dijela namještenika u novoj Vladi iz vremena prije nego su postali ministri ili namještenici, jasno govore da im je četnička ideologija politička vodilja.

Antifašisti“ iz bivše vlasti a sadašnje opozicije tu činjenicu obilato iskorišćavaju u politikantskim obračunima.  Ovih dana se  ponovo aktuelizovao genocid u Srebrenici, kojeg bivša vlast  na čelu sa DPS-om koristi u obračunu sa novom vlašću, iako je DPS u vrijeme rata u BiH bio najvjerniji vojni, politički i propagandni saveznik bosanskih Srba. Tako u Crnoj Gori, punoj apsurda, srebrenički genocid relativizuju oni koji nemaju direktne veze sa njim, a oni koji su bili saučesnici u njemu poentiraju na njegovom negiranju od strane prvih.

Izjava ministra pravde i manjinskih prava (još jedan apsurd) Leposavića, da genocid u Srebrenici nije nedvosmisleno utvrđen, uprkos presudama Međunarodnog suda pravde, Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (Haški sud), suda u Holandiji, uprkos rezoluciji Evropskog parlamenta, bi, u svakoj normalnoj državi – što mi nijesmo, proizveo njegovu momentalnu ostavku ili smjenu.

Do toga nije došlo jer je Leposavić samo nesmotreno kazao ono što većina članova nove Vlade intimno misli o ratu u BiH i Srebrenici, ali to, bar u javnim nastupima, izbjegavaju da kažu.

U normalnoj državi, URA i Demokrate kao dio vladajuće većine bi umjesto blagih i nemuštih ograda od takve izjave, ultimativno zahtjevali ministrovu ostavku. Makar zbog puta u EU koji im je kao glavni cilj, ako ne zbog svoje „građanske profilacije“, suočavanja sa prošlošću i pomirenja.

Poslije ovakve izjave ministra pravde i manjinska prava, te rekacija dijela domaće i međunarodne zajednice, Vlada se našla u problemu, koji je izjavom premijera i dopunskim objašnjenjima Leposavića samo uvećan. Krivokapić je pokušao da balansira između ličnog stava, mišljenja većine svojih glasača i Crkve, sa jedne strane, i oštrih opomena koje su stigle sa najuticajih međunarodnih adresa, dok je Leposavić u dopunskoj „odbrani“ svog stava nastavio sa relativizacijom zločina, naglašavajući da to posebno radi zbog pijeteta prema svojim sunarodnicima muslimanima i Bošnjacima(!), te tvrdnjom da „svaki pravnik i iole obrazovan čovjek zna da priznati krivično djelo, pogotovo genocid, može samo njegov učinilac“!

Gospodin Leposavić i ja, iako je on vrhunski obrazovan – za razliku od mene, očito nemamo iste kriterijume. Ja, na primjer genocid u Jasenovcu priznajem, ne zbog mojih sugrađana Srba, Jevreja i drugih, nego zato što su tamo masovno i zvjerski pobijene desetine i stotine hiljada nevinih ljudi, čega se kao čovjek grozim i što i dan danas ne mogu da shvatim i prihvatim. Isto tako, ne smatram da genocid i zločine u Jasenovcu mogu priznati samo Vjekoslav Luburić, Ljubo Miloš, Andrija Artuković, Ante Pavelić…, već da to moraju uraditi sve vlade Hrvatske, svaki antifašista – i čovjek, prije svega, ma odakle bio.

U relativizaciji genocida u Srebrenici najčešće se u javnosti potežu dvije kontraargumentacije. Prva je – „a što ćemo sa 3500 Srba koji su pobijeni u Bratuncu“? I druga – „zašto nije osuđen Naser Orić, ratni komandant Srebrenice, odgovoran za tih 3500 žrtava“?

Veliki dio javnosti je ubijeđen, stalnim rabljenjem tog lažnog podatka kojeg niko ne demantuje, da je u Bratuncu ubijeno 3500 Srba.

Po podacima Odeljenja za istraživanje rata i ratnih zločina Republike Srpske, na terotoriji kompletnog Podrinja (a ne samo Bratunca), a to je šest opština (Zvornik, Srebrenica, Bratunac, Vlasenica sa opštinom Milići, Kalesija sa opštinom Osmaci i Šekovići) poginulo je 2385 Srba(a ne 3500). Od tog broja, 1974 su bili vojnici, 387 civili, a 24 su sa kategorijom „nepoznat status“. Ovo su, ponavljam, zvanični podaci Republike Srpske. Važno je napomenuti i da se veći dio stradilih – poginulih i ubijenih Srba, kako vojnika tako i civila, desio do 1992. godine, dok Srebrenica nije proglašena zaštićenom zonom UN.

Da li treba neko da odgovara za ubijenih 387 civila?

Normalno da treba. Za jednog jedinog civila, a ne za 387.

Ko je odgovoran za ubistvo tih 387 civila?

Logična pretpostavka, bar za mene, je da je za većinu njih odgovoran ratni komandat Srebrenice Naser Orić tj. jedinice pod njegovom kontrolom. Ali na sudu nijesu postojali čvrsti dokazi za takvu sumnju i pretpostavku.

Podsjetiću na to  da je Haški tribunal donosio presude isključivo na osnovu čvrstih, nepobitnih i dokumentovanih dokaza, uz svjedoke, a da su optužnice ili njeni djelovi odbačeni u svim slučajevima gdje nijesu postojali takvi dokazi. Lično, iskreno bih volio i zalažem se da se nađu dokazi i procesuiraju krivci za svaki – i taj zločin. Zločinci u ratu, kada nastupi mir, skoro  po pravilu postaju teret svojih zajednica.  Uglavnom oni postaju „kontroverzni biznismeni“, mafijaši, silovatelji ove ili one vrste, ljudi van zakona, strah i trepet u svojoj sredini, od kojih ona ima samo probleme.

Da li je u Srebrenici bio genocid?

Ako ne vjerujete međunarodnim sudovima, vjerujete valjda masovnim grobnicama koje ste mogli vidjeti na raznim televizijama a kojih je do sada pronađeno 94 na području Srebrenice. Masovne gorbnice se kopaju za masovna strijeljanja i masovna ubistva, koja su odlike genocida. Za ubistva u borbama se one ne prave i žrtve ne skrivaju.

Ima li većeg dokaza o veličini tog zločina i da smo sve znali o njemu od samoptužujućih skandiranja na utakmicama „Nož, žica, Srebrenica“ ili istovjetnih grafita koji se i dan-danas iscrtavaju na fasadama?

Nije mi poznato da se iko na taj način ponosio i veličao tako stravičan zločin, bilo gdje.

Na kraju, genocid u Srebrenici je najdokumentovaniji zločin takve vrste u istoriji, koji je sa dokazima rasvijetljen do najsitnijih detalja.

Poslije svih dešavanja i činjenja nove Vlade – da ih ne nabrajam, pozivam onih 3% pripadnika manjina koji su dobili namještenja (uglavnom nebitna) u njoj da daju ostavke na funkcije, da poslanici u vladajućoj većini iz manjina takođe daju ostavke na poslanički mandat – ako imalo drže do sebe, i da Stranka pravde i pomirenja napusti koaliciju Crno na bijelo tj. vladajuću koaliciju – iz istog razloga. Pozivam ih i prozivam da ovakvoj Vladi sa ovakvom ideološkim predznakom i ovakvim odnosom prema manjinama ne daju legitimitet, ali da je ne ruše. Srušiće je ubrzo oni koji je trenutno lažno i usiljeno podržavaju.

Izvor: pcnen.com

Ostavite komentar