Svako ko je čitao moje prethodne tekstove, mogao je da uoči britku kritiku ranijih stavova dr Leposavića u domenu naučno-istraživačkog rada. Prvi tekst se pojavio čak i prije nego što je on u parlamentu iznio spornu tvrdnju koja će u konačnici izazvati ogromne turbulencije na političkoj pozornici Crne Gore. To su bili analitički tekstovi usmjereni ka rasvjetljavanju problematičnih tvrdnji sadašnjeg ministra koji nastupa sa pozicija velikodržavnog integralizma i ekstremne klerikalne desnice. U njegovim radovima negira se postojanje crnogorske nacije i njene posebnosti, a veliča ideologija “Svi Srbi u jednoj državi”, maskirana u oblande formalno naučnog tipa. Ipak, ti tekstovi bili su kritika naučnog stava, bez namjere da se stane na kraj neprikosnovenoj slobodi misli i govora, čak i ako ona rezultira sumrakom razuma, racionalnosti i osnovnih civilizacijskih standarda.
Tako, opasan bi presedan bio da se zbog istorijskog revizionizma oduzima ljudima pravo da obavljaju javnu funkciju. Revizionizam postoji u nauci kao potpuno legitimna struja istraživanja i čak se u razumnoj mjeri smatra i dobrim za razvoj kritičkog mišljenja. Naravno, ekstremne verzije kao što su eksplicitni negatori postojanja zločina nacističke Njemačke poput Farisona, Matonja ili Cindela, ne mogu biti opravdani i uvedeni u kanon strukovne literature. Međutim, i takvim pojavama je dozvoljeno naučno egzistiranje čak i izvan margina ekstremne desnice.
Prenijeto na slučaj dr Leposavića, on je iznio kontroverzan stav o negaciji genocida u Srebrenici. Van svake sumnje autor ovoga teksta kao i, vjerujem, velika većina čitalaca su dijametralno postavljeni u odnosu na takvu vrstu revizionizma. Ali postavlja se pitanje: da li je to dovoljan i legitiman razlog da se jednoj osobi oduzme javna funkcija? Dakle, nije u pitanju naš vrijednosni sud spram određenog stava pojedinca, već puka činjenica da on na taj stav ima pravo i da je hipokritično lišavati ga ministarske fotelje isključivo zbog toga.
Mnogo bi bolje bilo da se društvo zapita kako je takva osoba uopšte dospjela na javnu funkciju, a ne da se naknadnom pameću i vrlo opasnim precedentnim praksama obračunavamo sa duhovima prošlosti koji se na taj način samo još više bude.
Konačno, nikada u životu ne bih mogao napisati: podrška dr Leposaviću. Ali u ovoj situaciji postoji jedan prigodan način da se iskaže podrška: stop primoravanju funkcionera da glume nešto što nisu. U paranoidnoj i šizofrenoj stvarnosti koja nas na Balkanu krasi, u konačnici, ministru treba iskazati poštovanje na hrabrosti da iskaže svoj, ma koliko pogrešan bio, legitiman stav.