Od pobjede bivše političke opozicije na izborima 30. avgusta prošle godine, vlast u Crnoj Gori je samo formalno svjetovna, istinski je duhovna. Vlada je pion Crkve koja kadrira i vodi njenu politiku, a SPC u Crnoj Gori je iznad zakona. Crkva predlaže, piše i donosi zakone koje će u ime Crkve potpisati ona sama sa sebe samom. „Građanski pokret“ URA je u svemu tome ikebana i šarena laža, jer građanskog gdje vlada Crkva nema i ne može ga biti. „Nezavisni“ mediji su uglavnom postali glas Crkve, a oni „zavisni“ su ostali smeće, koje smo prinuđeni da recikliramo – čitajući ga, jer „nezavisni“ navijaju, skrivaju informacije, ili onim informacijama koji ne idu u prilog novoj Vladi(čitaj Crkvi) daju minoran značaj. Uz vlast Crkve, i to jedne, reinkarniran je četnički pokret i to nam je postala vladajuća ideologija.
Najbolji i jedini stručno prihvatljiv CV za Vladu je učešće na litijama i javna podrška istim, uz lične fotografije iz prethodnog perioda sa četničkom ikonografijom. Kontranacionalizam ne zaostaje, ali je za njega manje kriva prošla vlast od aktuelne, čiji funkcioneri i namještenici jednostavno siju nacionalizam i šovinizam u svojim javnim nastupima, na društvenim mrežama pogotovu. Razlika između ova dva, preovladajuća nacionalizma sa primjesama fašizma je u tome što je prvi opozicioni i partijski, drugi je vladajući i zvanični. U tome se oni ipak ne mogu uporediti. Jer nije isto kad opozicioni političari siju podjelu i mržnje kao kada to rade oni sa zvaničnih pozicija i funkcija. Prvi su partisjki predstavnici i kao takvi predstavnici dijela građana, drugi su Vladini zvaničnici koji bi trebali biti predstavnici i servis svih građana.
Najveći jeres kod nas uvijek je bio očigledne stvari prikazati onakvim kakve jesu, bez uljepšavanja. Tada poštovani narod i rulja najviše pobjesne i najspremniji su za linč.
Ove godine se najveći pravoslavni praznik Vaskrs poklopio sa međunarodnim praznikom rada, Prvim majem. Kako su tri dana bila naredna, a plate su primljene uoči samog praznika, dan pred praznik gužve u prodavnicama i bankama su bili nepojmljive. Nepostojanje distance i kršenje opštih mjera protiv širenja koronavirusa su pali u vodu pred potrebama naroda – nekadašnjih građana. Vladinom Savjetu za borbu protiv koronavirusa očigledno nije padalo na pamet da makar za prodavnice uvede još jedan radni dan kako bi se spriječile moguće posljedice kršenja mjera, jer Savjet očigledno mjere donosi rutinski, po šablonu, ne prilagođavajući svoje odluke realnim potrebama i stanju, praksi na terenu.
A onda je nastupio Vaskrs i njegovo obilježavanje po crkavama i manastirima. Crkva je opet pokazala svoju moć, da za nju zakoni ne važe, čak ni oni zakoni i pravila koje donose upravo njeni namještenici – a to su prije svih premijer Krivokapić i ministarka Borovinić. Osim ogromnih gužvi, bez ikakve distance i najčešće bez maske, opet se pričešćivalo iz iste kašike. Slike su bile jezive, bar za one koji nijesu hipnotisani vjerom i Crkvom. Vlada i njene nadležne službe su mirno posmatrale stvaranje novog klastera pred sami početak turističke sezone od čije uspješnosti nam zavisi ekonomski opstanak. Ljekari i medicinski radnici koji već duže od godinu izgaraju u borbi protiv ove bolesti se takođe nijesu oglašavali i pobunili, iako su ih Crkva i Vlada ovakvim odnosom prema preporukama struke i njihovom zalaganju bukvalno ponizili i omalovažili. No, rekao sam već, da je pobuniti se protiv ludila i javno ga tako okarakterisati kod nas uvijek bila najveća opasnost i hrabrost.
U masi je toplije ali smrdi – davno je rekao Krleža.
Ako virus nije isčezao, poslije onog što smo vidjeli prethodnih dana, slijedi nam novi talas zaraze, nova borba protiv nje, te potpuni krah turističke sezone. Ni poštovani narod više nema snage za još jednu takvu borbu, a pogotovu medicinsko osoblje. Ako se to desi, kompletna Vlada dužna je i obavezna da odmah podnese ostavku. U suprotnom, onaj dio naroda koji nije poštovan treba to da zahtjeva stalnim, mirnim i upornim protestima. Ali, na tim protestima ne može i ne smije biti niko od prepoznatih pljačkaša i mafijaša iz prošle vlasti, koji su svojim činjenjem i načinom vladanja građane isporučili na tacni Crkvi, koja je od njih napravila opasnu i hipnotisanu gomilu.
Što se tiče kazni i kažnjavanja od strane države za nepoštavanje mjera protiv kovida-19, poslije svega, ja, potpisnik ovog teksta, javno izjavljujem da ću se pridržavati opštih mjera koje propisuje Svjetska zdravstvena ogranizacija i one koji mi nalaže lična savjest i kultura, a ne mjera koje donosi Vlada i njen Savjet, te, da, ako se slučajno nađem u zoni prekršajne odgovornosti, ista me se ne dotiče. Niti ću platiti eventualnu prekršajnu kaznu, niti ću poštovati od države propisane mjere, po cijenu odlaska u zatvor, jer u pravnoj državi zakon je jednak za sve, niko nije iznad njega: ni Crkva, ni bilo koja koja druga institucija. Ostajem građanin i boriću se za svoja prava na svoj, prepoznatljiv način, a Vlada i Crkva neka se i dalje igraju sa i na račun zdravlja i opstanka poštovanog im naroda.