Crnogorska politička scena, iako beskrajno monotona i predvidljiva, uvijek iznova iznenadi jačinom suprotstavljanja civilizacijskim standardima doba u kome živimo, u teoriji često nazivanog ‘visoka modernost’. Gotovo dogmatsko povjerenje u nauku i tehnologiju koje čak i evolutivni skeptici podsvjesno usvajaju, obilježava jedan stupanj u egzistenciji čovječanstva kada sve od ontologije do etike prelazi u domen radikalno autonomnog. Drugim riječima, princip dogme postaje decentralizovan. Osim u Crnoj Gori. Jer tu su iste dogme prisutne od arhonta Petra preko svetog Petra do Ivanović i Komnenić Petra. Mijenjaju se samo manifestne forme.
Ovih dana četiri ključna događaja pokazuju koliko je matrica zatrovana uticajima prošlosti. Zarad lakše orjentacije, možemo iskoristiti šablon Utiska nedelje. Za one koji ne znaju, to je emisija koju vodi čudna žena sa naočarima, ćerka poznatog progresivnog liberalnog akademika Matije Bećkovića.
- Očajnički strah od izbora
Na početku, javni govor je (p)ostao bogat kvalifikativima tipa izdajnik, strani plaćenik, udbaš, neprijatelj države… I još na sve to dodajmo konstantno prisutan narativ o rušenju Vlade. U predmetnom okruženju dolazimo do paradoksalne pozicije opisane u ranijim tekstovima da Vladu suštinski ruše jedino oni koji optužuju druge za rušenje. A da sa druge strane imamo nesposobne optuženike što za račun vlastitih interesa i usljed amaterizma, pristaju da budu bokserski džak. I tako, korak po korak, dođe se i do nevjerovatne šizofrenije da se i stvarni i kvazi rušitelji boje izbora. Ako je mantra prethodne vlasti, svojevrsna lozinka, bila: da je vječna Crna Gora; tako sadašnjoj vlasti to postaje: mi hoćemo novu Vladu, ali nećemo izbore. Iako je autoru ovoga teksta kolega iz nevladinog sektora ispravno sugerisao da izbori nisu nužna posljedica pada jedne Vlade, ipak se moramo zapitati da li bi ionako ultra krhki legitimitet postojeće Vlade bio zaista očuvan izborom nove u Parlamentu, one koja čak ne bi ni posredno odražavala volju birača. Naravno, novi izbori značili bi sveobuhvatnu kadrovsku vrtešku koja nijednoj od vladajućih koalicija nije u interesu, pogotovo ako znamo da je posao dobio svako ko je rekao ‘dobar dan’ nekome od nosilaca političkog uticaja. Možda kroz tu dioptriju treba posmatrati političko vanredno stanje u produženom trajanju. - Premijer se vraća kući
Čuvena kritička javnost u Crnoj Gori je zdušno osudila doček premijera Krivokapića na surčinskom aerodromu. U takozvanoj farmerke diplomatiji, zvanična Srbija je zaista pokazala isto ono što pokazuje već vjekovima u odnosu na Crnu Goru, a to je patronizirajuće ponašanje. Nije to bilo jedino poniženje. Cijeli događaj su pratile salve uvreda na televizijama sa nacionalnom frekvencijom u Srbiji, ali i u gotovo svim medijima u Crnoj Gori. Ovoga puta valja samo podsjetiti na izjavu Voje vojvode da se izdajniku kao što je Krivokapić treba otkazati gostoprimstvo zato što je antisrbin, antirus i radi direktno za američke interese protiv srpskog naroda. Dakle, dugo očekivani gost je ugazio nogom u izmet umjesto na surčinski asfalt. Mnogo više od farmerki, uvreda i nonšalantnog protokola a la Dodik, brine to što se malo ko dosjetio da pita za rezultate premijerove posjete Srbiji. Da li je tamo bilo išta više osim dobrih želja za otopljavanjem odnosa? Ako nije, a svjedoci smo da nije, onda se premijera mora pozvati na odgovornost zbog zloupotrebe državnih resursa i službenog položaja. I to u Parlamentu, istom onom za koji mnogi tvrde da su samo još tri musketara ostala da dižu ruke u korist premijera Krivokapića. Istom onom parlamentu koji usvaja sve odluke Vlade, predložene zakone, prećutno dajući podršku čovjeku koga ne podržavaju. Istom onom Parlamentu za koji se ne zna da li su plenarna zasijedanja u tradicionalnoj sali ili u crkvi svetog Đorđa. Sve pod paskom očuvanja mira i stabilnosti, vitalnih nacionalnih interesa. A premijer se vratio kući. I legendarna kritička crnogorska javnost je na njega već zaboravila. - Evropa sad, a možda i nikad
Vlada je usvojila ekonomski plan Evropa sad u kome ekonomski eksperti radeći direktno protiv baznih postulata sopstvene struke, obećavaju rast plata i socijalnih davanja, ali i smanjenje stope za zdravstveno osiguranje. Obećanja su zasnovana na budžetskom suficitu od 600 miliona eura i velikoj stopi rasta. Sve bi to lijepo zvučalo da je zasnovano na stvarnom životu. Da bi mogli govoriti o ekonomskom rastu i realno procjenjivati suficit, moramo znati na čemu je rast zasnovan. Prvo i glavno, rast je zasnovan na padu uzrokovanim pandemijom jer poslije vrtoglavog strmopizda logično je da se malo uspravimo. Drugo, zasnovan je na rezultatima tercijarne privrede, tj. dobre turističke sezone. Lako je izvesti zaključak da ni Dejvid Koperfild, a kamoli Maršal, od toga ne bi mogli izvesti održivi rast. Kao laik u ekonomiji, autor ovoga teksta je pitao stručnjake iz inostranstva šta misle o predmetnoj situaciji. Svi su bili saglasni da je umjesto ekonomskog avanturizma trebalo krenuti u mjere fiskalne konsolidacije (jer samo u ovoj situaciji rezultat tih mjera ne bi bio pad životnog standarda) da se izravnaju javne finansije što je više moguće. Takođe, u saradnji sa drugim ograncima Vlade, trebalo je probati povećati domaću proizvodnju. Ali te mjere bi bile dosta nepopularne i onemogućile bi ministra M.S. da potencijalno nastavi da učestvuje u političkom životu, tada ne više kao perspektivni berzanski stručnjak koji nas je udostojio svog dolaska, već klasični učesnik tragičnog mapet šoua. Mnogo ljepše zvuči 20 posto veće plate nego: sad kad imamo, moramo da štedimo. Ovako, neka Milojko za par godina stavi iglu u balon od sapunice koji će se ekspresno stvoriti ukoliko se ovaj plagijatorski plan realizuje. - Kasno Branko na Kosovo stiže
Jadno je i neubjedljivo izgledao pokušaj Branka Radulovića da nekome bude simpatičan a nekome odvratan snimkom kako pjeva evergrin moderne Srbije ‘Hriste bože’. Nije to bila ni provokacija ni geg ni lakrdija, već pomalo tužna slika promašenog života jednog izuzetno neuspješnog intelektualca i izuzetno uspješnog glumca. Ipak, to je isto tako i slika osobe koja je trideset godina na političkoj sceni i poslije toliko godina uspijeva da bude slika smjene režima što trajaše trideset godina. Kao da Ladu staru 45 godina zamijenite novom Ladom starom 45 godina. Kosovo, crvene beretke, religioznost, polifono inkluzivno srpsko crnogorstvo i crnogorsko srpstvo, sve je to samo dobro uvježbani folklor kako bi se u osmu deceniju života zagazilo iz skupštinskih klupa. Pa neka đedovi pričaju svojim punoljetnim unucima: ja kad sam bio tvojih godina, znaš kakav je Branko bio laf, treba da ga glasaš… Jer sve je to u Crnoj Gori normalno.
Konačno, nemoguće je izabrati jedan utisak nedelje. Sva četiri događaja su toliko isprepletena da ni cutting-edge dostignuća visoke modernosti ne bi mogla razaznati đe jedan počinje, a drugi završava. Matrica crnogorska suvereno guta entuzijazam svojih protivnika, a nagrađuje poslušnike kojih je sve više. Jer unutar matrice je toplije, ali smrdi, da parafraziramo Krležu.
Jednako kao što u lažavom rušenju Vlade, nes(p)retnoj posjeti Srbiji, pogrebnom ekonomskom planu i tragikomičnoj muzičkoj predstavi, smrdi samo jedno – kontinuitet vlasti!!!