Čile: nekad i sad

Tango Argentino
Piše: Gordan Stojović

„Plašim se za svoj biznis. Nadajmo se da će institucije izdržati ovakav udar i biti jače od namjera Borića da ih kao i u svim komunističkim sistemima obesmisli.“

„Ovo je dobra prilika za pročišćenje političke scene, ne slažem se baš 100% sa njim, ali nekad treba pustiti nove snage i malo osnažiti socijalnu pravdu.“

Izabrao sam ove dvije među stotinjak poruka koje sam tokom jučerašnjeg dana razmijenio sa nekoliko prijatelja u Čileu, i to sa obje strane – kako one koja je zadovoljna, tako i one koja je zabrinuta ishodom izbora.

Posljednjih 20 godina bio sam petnaestak puta u Čileu i uvijek sam bio iznova fasciniran svim što sam vidio. Prije svega u smislu ekonomskih sloboda i podrške bilo kojem pojedincu koji bi se odlučio da se počne baviti nekim samostalnim biznisom.

Sa druge strane, teško mi je ulazilo u glavu da ako baš nemate novca da platite svoje studije morate da idete najčešće u Buenos Aires kako biste završili fakultet, te da takvu opciju nemate u svom rodnom Čileu.

Nakon puno poznanstava i priča sa ljudima nekako sam uspio dobiti osjećaj prosječnog Čileanca, i shvatiti kako funkcionišu sve te divne stvari čileanskog modela kojima se dugo vremena divio svijet, te istovremeno i sve one nepravde na koje si mogao naići u čileanskoj svakodnevici, a koje bole posebno omladinu srednjeg kao i srednjeg nižeg staleža.

Razgovor sa Mišel Bašelet, bivšom predsjednicom Čilea, a sadašnjom Visokom komesarkom Ujedinjenih nacija za ljudska prava

Da bi čovjek koji nikada nije bio u Čileu lakše razumio šta se tamo dešava i u kojoj fazi je cjelokupno društvo moram kratko vratiti film unazad.

U pretkolonijalnom periodu teritorija današnjeg Čilea bila je podjeljena na sjeverni dio koji se nalazio u okviru države Inka i centralni dio koji je bio u sastavu države Mapuča. Dolaskom Španaca u 16. vijeku, relativno lako je uspostavljena vlast na teritoriji koja je ranije bila pod kontrolom Inka, dok je situacija sa Mapučama i zauzimanjem središnjeg dijela išla znatno teže. Nakon dobijanja nezavisnosti od Španije pod vođstvom Bernarda O’Higinsa i uz pomoć argentinskog oslobodioca Hozea de San Martina – Libertadora, uslijedile su ratne operacije tokom skoro čitavog 19. vijeka usmjerene ka konsolidaciji teritorija u centralnom i južnom dijelu zemlje, prvo zauzimanjem Araukanije, države Mapuča, a kasnije definisanjem granične zone sa Argentinom na jugu, čime je potvrđen čileanski suverenitet nad Magelanovim moreuzom 1881. godine. Nakon toga uslijedili su pacifički ratovi sa Peruom i Bolivijom (1879–1883) koji su završeni u korist Čilea, nakon čega je Bolivija izgubila izlazak na pacifički okean te postala kontinentalna država. Na novopripojenim sjevernim teritorijama nalazila su se velika rudna bogatstva (šalitra, bakar i nitrati) koja su bila značajna za dalji ekonomski razvoj zemlje.

Nakon konačnog definisanja teritorije onoga što je današnji Čile uslijedio je kratkotrajni građanski rat oko preraspodjele vlasti između kongresa i predsjednika, nakon čega je uspostavljen Predsjednički sistem sa parlamentarnom demokratijom. U kasnijem periodu predstoji snažan period razvoja i dolazak velikog broja emigranata iz svih krajeva Evrope. Južni dio Čilea su u tom periodu uglavnom naselili njemački doseljenici. I danas je njemački jedan od jezika koji su najviše u upotrebi nakon španskog i domorodačkih jezika kao što je Mapuče. Njemačkim kao prvim jezikom govori značajan dio stanovništva. Taj period osim snažnog ekonomskog razvoja karakteriše i razvoj pluralizma i demokratije. Uz brojne ostale evropske iseljenike, iz našeg regiona Čile su najviše naseljavali Hrvati, među kojima su i preci novoizabranog predsjednika, koji su naselili južne djelove zemlje Puntu Arenas, ali i posebno šalitrom bogate djelove na sjeveru i grad Antafogastu.

Jedna od najbogatijih čileanskih porodica je porijeklom iz Hrvatske. Radi se o porodici Lukšić koja u svom vlasništvu ima brojne industrije, rudarske, bankarske, vinarske i druge poslove, a imaju i nekoliko značajnih investicija u susjednoj nam Hrvatskoj.

Za razliku od drugih zemalja u regionu Čile je specifičan po značajnoj demokratskoj tradiciji. No ipak u dvadesetom vijeku, zemlja je prošla kroz dvije diktature. Nakon izbora reformističkog predsjednika Artura Alesandrija 1920. godine, general Luis Altamuriano, pod izgovorom rastućih marksističkih pokreta, 1924. uvodi prvu vojnu diktaturu koja je trajala sve do 1932. godine. Zemlja se opet vraća demokratskom sistemu sve do 1970. i izbora Salvadorea Aljendea na mjesto predsjednika. Pod optužbama da je prosovjetski orijentisan i pod pritiskom ekonomske krize koja je u periodu do 1973. godine snažno pogodila Čile, dolazi do novog vojnog puča tokom kojeg vojska pod komandom Augusta Pinočea 11. septembra 1973. zauzima vlast, uvodeći Čile u period duge vojne diktature koja je trajala sve do 1990. godine i ponovnog uspostavljanja demokratije u zemlji.

Čile danas

Republika Čile ima ukupno 15.1 miliona stanovnika i danas se smatra jednom od najstabilnijih i najrazvijenijih zemalja Južne Amerike. Nakon odlaska sa vlasti generala Augusta Pinočea, zemlja je sprovela uspješnu tranziciju od vojne diktature ka stabilnoj demokratiji. Posjeduje uspješnu, liberalizovanu tržišnu ekonomiju. Kao i sve zemlje na američkom kontinentu osim Kanade, Čile ima predsjednički sistem.

Iz ovog kratkog društveno-istorijskog presjeka jasno je da još od prve polovine 20. vijeka postoji snažna društvena podjela i da su po tom pitanju Čileanci ni malo jedinstveni te da su na posljednjim izborima imali priliku da u drugom krugu biraju izmedju dva nepomirljiva koncepta ili vizije budućnosti njihove zemlje.

U velikom dijelu medija u Evropi postoji oduševljenje izborom predsjednika Borića, ali mislim da uvijek treba biti malo više oprezan sa stvarima koje su daleko, koje ne poznajete i na kraju vas direktno i ne dotiču. 

Sjećam se sličnog oduševljenja kada je u Venecueli pobijedio Hugo Čavez. Nadam se da su razlozi za ovu analogiju samo koincidencija, te da je moja opreznost pri oduševljavanju nesporno promjenama žednog čileanskog društva posljedica dosta uzburkanog perioda kroz koji je prošao Čile od kraja 2019. godine do danas, a koji su bili uvertira za posljednji izborni proces. Vjerujem da bih bio jednako oprezan i da je ishod izbora bio drugačiji, te se nadam da će izbor Borića uticati na smanjenje tenzija i stabilizaciju društva u onim djelovima koji su de fakto već nekoliko decenija izvor stalnih potresa i nezadovoljstva u nekim slojevima stanovništva.

Na kraju, da ponovim ono što čileanska folk pjesma kaže – “viva Chile”.

Mural Pablu Nerudi* u Valparaisu | Foto: Gordan Stojović
*Pablo Neruda bio je čileanski pjesnik, Nobelovac i političar, blizak savjetnik predsjednika Aljendea
Tagged

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *