Manjež, prasadarnik i pojata

In medias res
Piše: Dopisnik bečki konjušar

Početkom tridesetih godina prošloga vijeka, Narodna skupština Kraljevine Jugoslavije u Beogradu bila je prinuđena da koristi privremeni objekat zbog požara koji je zahvatio tradicionalno sjedište. Zgrada koju će koristiti punih pet godina današnje je zdanje Jugoslovenskog dramskog pozorišta, tada poznato kao Pozorište na Vračaru. Međutim, mnogo zanimljivije od umjetničke strane, na toj lokaciji je u doba Kneževine Srbije bio izgrađen manjež. Naime, manjež je bio dvorska konjušarnica i mjesto na kome su se obučavali jahači.

Čemu ova istorijska reminiscencija? Predratni Beograd, tada još pun kosmopolitskog duha i britke kritičke oštrice, Narodnu skupštinu je nazivao manjež. Kako se može pretpostaviti, takvo što je proizašlo iz izuzetno visokog nivoa diskusije vođene u tom domu (iako tada dvodomnom). Nije bila rijetkost ni da smjeliji Beograđani prolazeći pored skupštine imitiraju njištanje konja, a jednom se čak implementirala konjska balega kao refleksija predominantnih stavova javnog mnjenja. Nikakvo dodatno istraživanje nije bilo potrebno.

Postavlja se pitanje kako od Kraljevine Jugoslavije i njenog manježa stigosmo do Crne Gore sa ‘skupštinom’ u kojoj najgori predstavljaju još gore od sebe? Kako stigosmo do toga da nema nijednog glasa otpora potpunom ludilu, uvredama inteligencije, anticivilizacijskim stavovima, negaciji elementarnog vaspitanja i poštovanja birača? Odgovor je jasan i jednoznačan: dični narod u Crnoj Gori je bio spreman, još uvijek jeste i biće dovijeka, da svojevoljno pojede nevjerovatnu količinu govana i još pritom da tvrdi kako je to najukusniji specijalitet mediteranske kuhinje! Jer nemojmo zaboraviti da čak i oni koji su navodno kritički ili satirički usmjereni spram događanja u skupštini i na političkoj sceni uopšte, sjednu ispred televizije i gledaju prenose plenarnih zasijedanja i potpuno besmislene sjednice kvazi parlamentarnih odbora. Satima omađijani kretenima od kojih dobar dio nije u stanju da sroči dvije povezane rečenice, ljudi upijaju sadržaj koga nema i produžavaju iluziju da u Crnoj Gori postoji politički život.

U zadnje vrijeme, svojom iskrenom glupošću, sav besmisao politike pokazuje Demokratski front. Naime, oni su struktura koja selektivno bojkotuje parlament, ali se vrati da glasa. Oni su protiv Vlade, ali neće da je ruše. Takođe su za izbore, ali neće da budu inicijatori. Svim srcem i dušom su protiv budžeta jer smatraju da je štetan za građane, ali će glasati za budžet. Smatraju da su određeni akteri parlamentarne većine udbaši, špijuni Zapada, satanisti, govna, idioti, agenti duboke države, Soroševi plaćenici, ali se stabilnost većine ne dovodi u pitanje. I tako u nedogled, samo se čeka neka nova prilika da se ovom spisku doda još jedna potpuno debilizirajuća recka.

Naravno, niti je Demokratski front izuzetak, niti od političara u banana državici očekujemo bilo što drugo osim to što dobijamo. Problem je na drugom kraju lanca ishrane.

Problem je u prosječnom čovjeku koji je registrovan na minimalac da gazda izbjegne doprinose pa mu daje ispod tezge par stotina eura, kada ode u prodavnicu razmišlja oće li da uzme Tuborg od 1,20 ili Jelen od 0,99, kada ode u opštinu šikanira ga činovnik koji nije primio platu dva mjeseca jer je naravno kriv klijent a ne poslodavac. Poslije posla se trudi da ne ode odmah kući jer zna da će ga dočekati nervoza i pokvaren bojler ili nestašica električne energije. O putovanjima da i ne govorimo, dobar steak nikad u životu, ušteđevina misaona imenica, patike i jorgani se kupuju na rate, kredit jeba majku jer ima još 25 godina da otplati stan u Tološe, đecu bolje da i nema…

Ali religiozno, svake hefte, upali televiziju i sluša ‘elitu’, predvodnike naroda, kako kukuriču i laju, psuje ih, voli ih, podsvjesno je erotski vezan za odijela i lijepe haljine, ima stav o svemu. Rječju, glasač. Brine da li će pasti Vlada, ko su ministri, koliko zarađuje državni sekretar u nekoj isprđenoj upravi za ugljovodonike, zna biografije stotine političara, rodbinske odnose, ko ima sat i motornu pilu, kome je tetak ostavio kolekciju starinskog naoružanja. Prati rad svih partija, čita saopštenja, preživa i preživljava njihove muke i radosti, sa njima liježe i sa njima se budi, on je javno mnjenje, on je uvijek među hiljadu ispitanika u anketama čak i kada ga ništa ne pitaju. Zna sve o miješanju stranih faktora, o sukobu velikih sila, kineskom sistemu socijalne zaštite, migrantskoj krizi, NATO strateškom konceptu. Izuzetno je nadaren za predviđanje ali i za previđanje. Standardna rečenica počinje sa: e da se ja pitam…

E baš zato se i ne pitaš, konju.

Dok živi tuđe živote i doživljava imerziju u lažne političke matrice, stvarnost prolazi pored njega. Stvarnost koja je apokaliptična. Stvarnost margine, stvarnost nebitnosti i lične i državne, stvarnost civilizacijske kanalizacije, stvarnost u kojoj je simulacija postala jedina istina. Stvarnost manježa i prasadarnika. Stvarnost pojate…

Stvarnost koje se smrtno boji. I kad nakon plenarnog zasijedanja legne sa mišlju kako je DF odlično manevrisao da demaskira poteze URA-a koja sad prenosi lopticu na Demokrate a oni uzdržani da ih ne bi povezali sa opozicijom, dok predsjednik sve to posmatra mudro iz prikrajka ali biće uskoro dokrajčen, on i njegova partija zajedno sa satelitima jer kad se lansira ovaj novi budžet brajko moj, viđećemo što je sladak život… Ta misao je u stvari samo mehanizam potiranja straha od smrti, tj. suočavanja sa pustinjom Realnog.

A ta pustinja mu sa pravom rajca ono malo preostalog intelekta i poručuje: popušio si ga, majmune!!! 

Tagged

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.