Piše: Velemajstor Božidar Ivanović
Surove godine Drugog svjetskog rata ostavile su razorene domove i pustoš u dušama ljudi koji su podnijeli samo njima znane patnje. Ali naš čovjek navikao je na životne drame i one su ga osnažile da preživi u najtežim uslovima. Koliko god je situacija bila teška na licima građana bio je primjetan osmijeh iz kojeg je sijala sloboda. Doduše, rat je bio završen, ali revolucionarna borba i različiti ideološki stavovi zadržali su u sebi još vatre koja tinja i koja će se sasvim ugasiti sredinom pedesetih godina. U takvom društvu pred kojim su stajala ogromna iskušenja trebalo je naći prijatelja sa kojim se može nastaviti rat, ali bez ljudskih i materijalnih razaranja. Taj rat je rođen prije 2000 godina, a idejno je začet na ljubavi prema životu. Tako su Cetinjani prepoznali drevnu igru kao dah novog vremena u svom, tek oslobođenom gradu i uspjeli da stvore uslove za održavanje prvog šahovskog šampionata Crne Gore.
Kako su vrlo rijetka bila šahovska takmičenja u Crnoj Gori pojavio se problem za odabir 16 učesnika koji po kvalitetu zaslužuju nastup na prvenstvu. Tu je nađeno rješenje da se odigra nekoliko mečeva izmedju šahovske sekcije „Lovćen“ iz Cetinja sa odgovarajućim sastavom iz Podgorice i Kotora, što je okupljalo tada najbolje igraće. Naravno, sve su to bili amateri koji su igrali šah iz zadovoljstva, bez teoretskih i drugih priprema, jer za to nijesu ni postojali uslovi.
Šampionat je održan u zgradi nekadašnje Ruske ambasade u periodu od 23. aprila do 04. maja 1946. godine. Nosilac organizacije zvanično je bio Fiskulturni savez Crne Gore. Učesnici su bili državni činovnici i za njih su Ministarstva odobrila desetodnevno odsustvo. Pošto je već bio formiran Šahovski savez Jugoslavije sva republička takmičenja imala su karakter borbe za državno prvenstvo, s tim što je prvak Crne Gore sticao pravo učešća na saveznom polufinalu.
Partije sa šampionata na Cetinju imaju više istorijski nego šahovski značaj, a zanimljivo je da tada u Crnoj Gori nije bilo šahovskih časovnika. Ipak, na turniru nije zabilježen niti jedan spor.
Ubjedljivo je pobijedio Božidar Kažić sa Cetinja osvojivši 11,5 poena iz 12 partija (dvije nije odigrao). On je potom otišao u Beograd zajedno sa Svetozarom Gligorićem koji je poslije rata boravio nekoliko mjeseci na Cetinju. Obojica su se zaposlili u Tanjugu, a Kažić je par godina kasnije imenovan za generalnog sekretara ŠSJ, a potom i za potpredsjednika svjetske šahovske federacije FIDE.
Vrijedi zabilježiti uspjeh profesora Milorada Velaševića iz Danilovgrada koji je osvojio 9,5 poena, dovoljnih za drugo mjesto i još trojice na diobi III–V mjesta. To su Radoslav Kažanegra (Bar), Branko Krkeljić (Podgorica), i Golub Đukanović (Kotor) svi sa 8,5 poena.
U predgovoru brošure o ovom takmičenju profesor Maksim Lutovac je zabilježio: „Ovo je trebalo da uradi Božidar Ivanović iz više razloga, a naročito zbog toga što je te 1946. jedan Božidar otvorio šahovske dveri drugom Božidaru, tek rođenom, i započeo crnogorsku ilijadu i odiseju na 64 polja. Slučaj ili znamen?! Ni do danas nijesam otkrio kako da se piše o prvoj kapljici sa izvora, o latici kojom cvijet prvi put miriše dan, o praskozorju i prvom koraku. S divljenjem, svakako. Kao pri čudesnom činu rađanja i stvaranja. Kako drugačije pronići u bajkoviti jezik prvog šahovskog prvenstva Crne Gore?!“
Delikatan posao oko pripreme ove knjižice sa entuzijazmom je obavio Nebojša Guberinić, nekad jedan od najboljih šahista Cetinja, koji je u direktnim kontaktima sa Božidarom Kažićem, Maksimom Lutovcem i Veskom Pejovićem (autorom knjige „Šah na Cetinju“) sabrao kompletan materijal koji je, u izdanju CID –a, štampao cetinjski „Obod“ 1996. godine.
Najzad, ukazujem na lijep gest Cetinjanina Dada Salagića koji mi je jutros uručio ovu brošuru smatrajući da joj je „pravo mjesto u mojim rukama“. To znaju da urade stari Cetinjani.
Tekst i fotografije prenijeti uz odobrenje autora