Izvor: PCNEN
Lijepo pomućenog uma, tražim konac koji će me vezati da budućnost gradim ovdje, u mojoj zemlji
Gdje ću?
Ne znam. Negdje gdje me niko neće pitati zašto ne odlazim. Negdje gdje me niko neće pitati čemu se nadam. Negdje gdje će me neko pitati šta mislim o pitanjima koja me se tiču. Negdje u svijet.
Svijet mi uvijek miriše na nešto novo, a ja se teško od starog odvikavam. Nisam melanholična, samo se od svog teško opraštam. A sada, moram. Moram se oprostiti od svih onih koji ranu napuštanja zaliječe svijetom i prilikama, iluzijama da će daleko biti bolje. Pokušavam se oprostiti od ljudi koji napuštaju Crnu Goru, ostavljajući sjećanje protkano nadom da će nekad biti bolje.
Mladost, potencijal i nadu u bolje sjutra pakuju u kofer, negdje gdje će neko to zaista prepoznati. Jer ovdje je sve sem srca zatvoreno. Pogrešni programi na televizoru, rijetko pozitivne vijesti, sive novine, a mladi ljudi trbuhom za kruhom. Opraštamo se na autobuskim i željezničkim stanicama, gdje kompas pokazuje baštu simbola i emocija Crne Gore. Druga strana pokazuje neke neslućene predjele, prilike i daljine.
Tako i ja danas. Lijepo pomućenog uma, tražim konac koji će me vezati da budućnost gradim ovdje, u mojoj zemlji. Koliko god da sam tu, ja nisam tu za onaj mali postotak izgubljene nade. Želja da ostanem nestaje u plamenu političkih dešavanja, promjena koje su sve samo ne vidljive i održive. U tom je plamenu nestao i znak jednakosti među ljudima bez obzira na njihovu vjeru, naciju, pol ili političko opredeljenje. Kada osjećam da gorim u tom plamenu, oslonac tražim u ljepotama koje ova zemlja pruža. Brda, obale i planine se prožimaju kroz beskraj momenata koji se kao slagalice uklapaju u mozaik ovog ludila.
Gdje ću?
Ostaću. Kad me neko bude pitao zašto ne ostanem. Ostaću kad mi nadu u bolje sjutra ne budu gasile novine i televizijski programi. Ostaću kad se neko sjeti da je mladost potencijal, pa joj posveti pažnju. Ostaću kada prestanem da slušam prepirke između ljudi koji će sjutra imati uticaja na moju budućnost. Ostaću kada budem mogla da pitam i budem pitana. Ostaću kada se budu cijenila prave vrijednosti. Ostaću kada ljudi koji odlučuju prestanu da govore jedni o drugima i počnu da razmišljaju o broju prodatih karata u jednom smjeru.
Sve je po starom. Samo je teže biti mlad u Crnoj Gori.
Nevena Jovanović, 18, Mojkovac