Otvorene liste! Sve češće se čuje ta fraza kod tumača svetih tajni politike i stranačkog života u Crnoj Gori. Kao nekakvo moćno – Sezame, otvori se! – očekuje se da Otvorene liste – šta god to u biti značilo – otvore ovaj sistemski Gordijev čvor koji imamo, putem direktnog glasanja za određene kandidate.
Tvrdi se da ljudi treba da budu birani direktno u predstavničkim domovima naroda, opštinskim ili državnim. No, tu se zanemaruju dvije vrlo bitne stvari. Prvo, iz kojih društvenih krugova se biraju ti Otvoreni ljudi i ko ih bira? Sigurno ih ne biraju obespravljene, ekonomski zapuštene i napuštene mase na rubu socijalnog opstanka. Ukratko: i te Otvorene ljude isključivo bira Kapital. A znamo da on nije baš neko bolećivo biće – Kapital ne dozvoljava nikakvu vrstu pravednije raspodjele imetka, jer je to u suprotnosti sa njegovom suštinskom prirodom. Socijalne jednakosti su tu oruđa kratkog dometa, usko vezana za moć visoke potrošnje. Ko ne učestvuje u visokoj potrošnji, toga nema ni u raspodjeli “viška”.
Tako da pozivanje na ovu vrstu “otvorenosti” ka drugačijim ljudima, tzv. nestranačkim ličnostima, kod nas nema nikakvog smisla. Jer ko su glavni vlasnici ovdašnjeg krupnog kapitala? Ljudi iz kriminalnog miljea, hibridno vezani za politiku; ili su to multinacionalne korporacije, koje imaju svoje direktne ili manje direktne predstavnike u vrhovima vlasti u svim slabašnim državama svijeta, pa tako i u ovoj. I to je, uglavnom, to. Pozivati na nekakvu Otvorenost, u smislu biranja Najboljih, stoga je, blago rečeno, naivno. Stvar je i ovdje, na sreću onih koji ga imaju i na žalost onih koji ga nemaju, samo u novcu: vlasnici istog su u položaju da budu vizionari, izbavitelji, mudraci, proroci i sveci. Oni su ljudi koji mogu biti sve to zajedno, bez Ahilove pete! Njihova omaška na putu sretnijeg društva ne pripisuje se njima, nego sudbi kletoj i žalosnoj naroda koji ima tu čast da ga takvi predvode…
Drugi razlog nemogućnosti bilo kakve Otvorenosti zapravo je prvi razlog: neobrazovano, civilizacijski zapušteno i zanemareno društvo u kojem bilo kakve forme otvorenosti jednostavno nema i teško da je može biti, u smislu šireg uticaja. Na malom uzorku, kakav je Crna Gora, vidi se najbolje sav jad i bijeda uništenog školstva i sistema obrazovanja. Nije nikakva velika nauka i mudrost zaključiti da svako društvo koje obezglavi i obesmisli školstvo kao prvi stepen napretka osuđuje samo sebe na svakovrsno tavorenje u generacijama koje dolaze. Potpuno je zato izvjesno da će “produkti” ovakvog stanja u skoroj budućnosti donijeti samo jedno: kontinuitet erozije ovdašnjeg stanovništva, u svakom smislu. I nije samo tužno što će to biti kontinuitet u režiji i interesu jednih te istih ljudi koji odlučuju o najvažnijim pitanjima za jedno društvo. Tužnije je što takva izvjesnost može postati nešto kao – prirodno stanje…
Pisanje nalik dobrim filmovima( zabranjenim, a pokazalo se da su kao takvi, najbolji).
…
,,dok budes pevao, ko ce tvoje breme da nosi…”