Praznici su nekako vrijeme rekapitulacije prošlog. Ne samo protekle godine, nego možda i prije – proteklog vremena koje pamtiš, porediš sa sadašnjim.
Kako je internet brži, glad za sadržajem i dužinom istog posljedično je manja. To je gotovo zakonitost djeci rođenoj u ovom milenijumu. Kao sat koji otkucava, sve kraće, gotovo sudbinski: tik-tok. Tako je možda i došlo do naziva te popularne aplikacije i video forme. Koja će, takođe, u to ne sumnjajte, jer takve su zakonitosti ovih medija – uskoro biti odbačena i prevaziđena.
Pripadam generaciji koju je pojava internet medija zatekla u svojim ranim 20-im godinama, dakle u sumrak papirnih medija i štampane periodike. Generaciji koja je već navikla na sadržaje štampane na papiru, još nedovoljno svjesna da će već sljedeći naraštaji gotovo potpuno završiti sa Gutenbergom. Televizija je već tada za nas bila isključena – vjerno je prenosila nakaznost Realnosti od koje smo svakako očajnički bježali. Na ukletom Balkanu tek bješe minuo (još jedan) krvavi rat, ali ne i sankcije, koje će potrajati još nekoliko godina (a u mnogim aspektima ne prestaju ni do danas). Radost su još uvijek predstavljale trake: audio (Made in Poland; kupiš, pa presnimiš i razmijeniš sa društvom) i VHS filmovi. Odeš do nekakvog golfa 1, čovjek otvori gepek, a tamo – blago, ko zna odakle: najnoviji soundtrack iz filma Dead Man Jima Jarmuscha, kao i sam film na VHS traci, piratski snimljen u nekom kinu; još svašta nešto što ne znaš ni šta je, ali novac koji imaš nije dovoljan da kupuješ mnogo neprovjerenog sadržaja – kompjuter u glavi unaprijed je pripremljen šta da traži. Kvalitet snimka, naravno – nikakav, ali ne mariš za te trivijalnosti – bitno je da imaš šansu da vidiš film o kojem si čitao. A sa čitanjem i informacijama smo, srećom, bili opskrbljeniji. Časopisi, kao što je u to vrijeme bilo beogradsko Vreme zabave, donosili su sve ono što te zanima: recenzije aktuelnih izdanja muzike i filmova, briljantno pisane od strane nekoliko novinara-entuzijasta koji su odbili da sebe spuste niz maticu pinkovanog blata koje je teklo odasvud. Bili su to preživjeli ljudski damari iz one prošlosti koja se još borila da očuva dostojanstvo profesije i čast Kulture. Ostali su pobjegli, daleko odavde, ili su se prodali zakonima novih društvenih odnosa. Za veću ili manju sreću u životu, ko će znati…
I negdje usput, 97-me na 98-mu, stigla je ta čudna savremena Camera Obscura iz koje ste, čudom tehnike, mogli izvući muziku ili film, besplatno! Jedva stotinjak godina nakon što su braća Lumiere prikazali onaj film Ulazak voza u stanicu, a publika bježala, u strahu da ne bude pregažena. Mi djeca (n)ovog doba, iz tek ubijene zemlje Jugoslavije, nijesmo baš bježali pred tim Vozom budućnosti – pokušavali smo da uskočimo u neki od vagona i odemo iz Stvarnosti, makar kroz snoviđenja… Jedini način, tako je uvijek bilo, nudila je umjetnost.
Sporost tadašnjeg interneta samo je podizala nestrpljenje: 10 minuta samo da skineš pjesmu sa albuma sa piratskog servisa, uz blokiranu telefonsku liniju i ljutnju ukućana zbog nemogućnosti korišćenja telefona; onda koristiš noć, kad nema nikog budnog, da dođeš do cijelog albuma. O iznosu telefonskog računa brinu neki drugi… Već tada, mogućnosti ovog medija izgledale su beskrajne. Nije se još uvijek moglo naslutiti da ta slika ima i drugu stranu. Da će more, obilje informacija, sve dublje i dublje, gutati i ljudsku draž pronalaženja onog što mu zapravo treba. Beskrajne prečice odvlače u bezbroj praznih rukavaca – Road To Nowhere.
Dvadeset godina, kako u sportu, tako i u tehnici, je ogromno vrijeme: zastarijeva i tehnika, kao i ljudska sposobnost da se aktivno bavi sportom. Tako su neuporedive draži koje je donosila “daunloudovana” pjesma, sa sadašnjim instant netfliksovskim gledanjem filma ili spotifajskim slušanjem muzike. Čini se samo da se čovjek, još uvijek, suštinski ne mijenja, u dobrom i lošem smislu. Uvijek je sporiji od Vremena koje ga neminovno pretiče i poništava…