Bio sam smješten u jednog malom hotelu na aveniji Korientes, dugoj taman koliko i neka od rijeka u ovoj majušnoj zemlji u koju živim skoro pa cio život do sad. Bio je skroman, ali sa odličnim pogledom na centralnu željezničku stanicu, mjesto gdje su se 24 sata slivale rijeke ljudi iz svih bližih i daljih provincija velike Argentine.
Plavokosi potomci njemačkih poljoprivrednika, riđokosi unuci škotskih uzgajivača ovaca iz Patagonije, domoroci iz Tukumana, Ćaka i Mandoze te mnoštvo emigranata iz cijelog MERKOSUR-a. Toliko mnogo različitih fizionimija, vešti, običaja, a samo jedan miris bilo da je jutro ili noć. Uvijek je kao ljubav prema pampama kroz neku poetičnu naraciju velikog tukumanskog pjesnika Atahualpe Yapankui-a do svih pora dolazio miris matea. Bombilje su svjetlucale na jutarnjem sucu, kao i na mjesečini.
Nakon skoro bezbroj odlazaka i povrataka znam da koliko god bio intenzivan boravak, uvijek je premalo vremena za Buenos Ajres. Kad god dođe onaj posljednji dan i počinješ mu gledati leđa na putu ka Ezeizi, kao da te hvata za rame i govori: „samo da ti kažem još nešto, ček samo da ti rečem čovječe ej…pa gdje si pošao baš, baš sad…danas je ovo, sutra ono…a tek naredne sedmice, tada će biti najbolje.”
Posljednje noći mog boravka – taman dok sam se spremao za počinak od cjelodnevnog prevođenja i nezaboravnih susreta sa mnogim sinovima i kćerima “ljepotice umivene srebrom u imenu” koji su odrastali na herojskim pričama svojih predaka sa Balkana o za mene gotovo imaginarnom i još uvjek nedoživljenom poštenju zajedničke prošlosti, te beskonačnim vrlinama koje uprkos silnom vremenu proteklom do sada oni još uvijek sasvim jasno vide, ti “zanesenjaci u epiku sjećanja sa sjetnim očima nostalgičara” u ono što je nekada sasvim sigurno i bila ta zemlja u koju eto živim skoro pa cio život do sad bez da osjetim i traga svemu čega su im oči prepune – dobio sam iznenadan poziv. Bio je to neko koga nisam vidio ni čuo punih deset godina, neko zaista poseban u tom beskonačno velikom gradu kojem kraja nema i što se samo preliva iz manje u veću cjelinu, povezan opet manjim ili većim cjelinama, a živi najburnijim mogućim životom čini mi se još čak od vremena Huana Diaza i ostalih baskijskih i kastiljanskih avanturista, svake noći i svakog dana, neprekidno već nekoliko stotina godina.
Nisam se puno dvoumio iako sam bio premoren, i iako sam se kao i uvijek pomalo plašio loviti noćne taksije po Buenos Ajresu koji veoma često znaju biti lažni. Čim te odmjere da si stranac desi se ako baš nemaš sreće da pozovu “ekipu” i ako nemaš gotovine stanu ti pored bankomata, a ostalo možete da zamislite: britulini, levori itd.
Na kraju slijedi vožnja ka periferiji i obavezno skidanje do gole kože.
Čuo sam priču, da su dva pomorca iz Bara svojevremeno odmah na Ezeizi uskočili u jedan od takvih taksija, te da su se sjutra ujutro probudili u blizini nekog smetlišta 150 km udaljenom od grada, naravno bez ičega, pa čak i gaća.
No, vremenom, naučio sam glumiti ono što se zove “portenjo”, što bi bilo, ako se prebaci na beogradske okolnosti, nešto kao dečko iz kruga dvojke. Znao sam par dobrih uzrečica, ali sve je zavisilo od taksiste.
Ćutljivac bi obično progutao priču, ali česti raspričani taksisti, koji u Buenos Ajresu znaju i zapjevati dok vas voze, uvijek ponešto više izvuku iz vas. Taman kao da su živjeli u Jugoslaviji u vrijeme UDBE, pa sletite na tadašnji beogradski aerodrom i agent zadužen za njega prije nego ste stigli gdje treba već zna ko ste i zbog čega ste stigli u SFR Jugoslaviju. Jeste li prijetnja poretku i samoupravljanju ili pak obični “aventurero”.
I tako, dok sam glumio da sam Argentinac, iako me je taksista nakon dva minuta odmah pitao jesam li Rus (ne znam zašto :)), razgledao sam Penje, restorane i ostale lokale u Palermu Sohu (dio Buenos Ajresa koji se nikada ne gasi, onaj komad gradurine koji neprekidno proizvodi nove susrete, nove ljubavi, nove bludi), i dok smo se dugo vrtjeli po kvartovima, probijali kroz ulice pretrpane peruanskim i bolivijskim transeksualnim prostitutkama koje ne tako rijetko vade svoje još neoperisane polne organe ako stanete na semafor, mlate sa njima tik uz prozor taskija ostavljajući maskne krivudave tragove po staklu, razmišljao sam kao i obično o brzini života.
Možda sam ipak ovo do sad proživio malo prebrzo, možda bih ipak trebao malo usporiti. Sjetio sam se svih onih prije mene za koje sam ikada čuo, koji su zaspali i nikada se više nisu probudili. Možda besmisleno, ali daljine i australosfera često mi znaju dati sličan uticaj na misli. Ta prokleta voda, koja dok otiče se vrti u suprotnom smjeru, stanem li je gledati koji minut duže već me zabole ganglije i počinjem nestajati negdje ka jugu. Posumnjam da ću se probuditi klizajući po Perito Morenu ili plivajući prema Puerto Madrinu.
Ispred Katedrale čekala me je moja draga prijateljica Patricia, nakon toliko mnogo godina napokon smo bili na istom komadu planete. Na istom pločniku bili smo oboje, baš tu ispred najvećeg svetilišta tanga modernog doba. Bio sam joj i ostao neizmjerno zahvalan što je odabrala baš to mjesto za naš konačni susret.
Par minuta kasnije, nakon par stotina hiljada riječi i osjećanja razmijenjenih u nekoliko pogleda, našao sam se za ogromnim stolom za kojem je u njenu čast sjedalo čitavo nekadašnje društvo iz kvarta, smjenjivali su se Piazzola i Bajo Fondo, ponekad i Goyeneche.
Stotine parova plesalo je tango, niski mali muškarci sa nogatim ženama, debele žene sa anoreksičnim muškarcima, savršeni parovi, prastari i mladi, ljudi svih boja iz cijelog svijeta koje je sjedinjavala jedna stvar, ljubav prema tangu i poštovanje prema tom jedinstvenom mjestu koje sam, kao neko ko je odrastao devedesetih godina u Crnoj Goru u sjenci turbo folk uticaja na svakodenevni riječnik, odmah nazvao “tangoteka”.
Svaki korak nevjerovatno sinhronizovanog i strasnog plesanja svih tih ljudi pratili su rafalni udarci petama cipela i štikli o stari drveni pod “svetilišta”, sa okolnih zidova smješili su se Če, Atahualpa, Kortazar, ali i legende uz čije sam stihove i note odrastao, Kurt, Džim i ostali čije fotografije stoje položene u okvirima posmrtnih kovčega na zidovima, dok na plafonu stoje zasijani Vedder, Young, White…
U društvu za stolom bilo je nekoliko desetina Patricijinih prijatelja iz djetinjstva koji se, iako mnogi žive u istom gradu, nisu vidjeli i više od decenije, taman u nekom periodu od kasnih dvadesetih do ranih četrdesetih. O bože koliko sličnosti sa onim što ja preživljavam u ovim mojim “ranim ili već srednjim tridesetim” . Tu je bilo apsolutno svega, od uspješnih birokrata, advokata, TV voditelja, preko bivših narkonama koji i dalje traže razlog – svijetlu tačku svemraka da ne bi uzimali ništa, do bezuspješnih trgovaca i biznismena u vječitom pokušaju sa nezaobilaznim pričama o velikoj, najvećoj šansi koja samo što se nije ostvarila nakon čega će u tu toliko sanjanu penziju nakon 0 dana istinskog životnog rada. Bilo je govora i o mrtvima, onima koji su podlegli jakim drogama, sidi koja je inače desetkovala mnoge generacije devedesetih u Argentini, pa i onima koji jednostavno nisu imali sreće. Najnormalnije dođoše kući sa posla u trideset i nekoj, zaspaše , ali se više nikada ne probudiše.
Ja sam im svima bio zanimljiv, možda jer sam njihov jezik, iako sam stranac, govorio sa istim akcentom kojim se i oni služe, ili zbog toga što sam ličio na Rusa iako su jako dobro znali gdje je Crna Gora ili pak što sam mogao popiti Quilmes-a za komad više od svih ponaosob i recitovati capitulo 7 Kortazara sa nekom strašću koja je izazivala, kako oni kažu, guščiju kožu svim prisutnim djevojkama u ranim
četrdesetim. „Dodirujem tvoje usne mojim prstom, prelazim prstom preko ivice tvojih usana, crtajući…”
Na kraju je došao i onaj trenutak kojeg sam se najviše plašio…
Svi su se ustali i počeli plesati tango, a ja sam ostao da sjedim nadajući se da će tako i ostati jer sam zaista anti-talenat za bilo kakav ples.
Uprkos svemu, čitavu noć sam nastavio “plesati” nešto što ne znam, i plesao sam, plesao, gazio sebe i druge i shvatio da je bolje da plešem bilo kako nego nikako jer bi svaki put kada bih sjeo počinjali mrki pogledi mojih novih prijatelja koji su stalno provjeravali hrlim li ka meni voljenoj stolici i flaši tamnog quilmes stought-a.
I taman kad sam ponešto počeo da hvatam, kopiram neke korake…čuli su se spasonosni zvuci Pearl Jama!!! Ed Vedder me spasio još jednom. Tada su svi prestali plesati i počeli upadati u neki trans, neko je od starije ekipe izvadio paragvajski džoint. Meni se od samog dima u prostoriji zavrtilo do granica da poželim nastaviti noć, zakasniti na avion, nikada se ne vratiti u Evropu. Počeo sam proklinjati sav svoj
dotadašnji život, a istovremeno po ko zna koji put zahvaljivati Vedder-u što mi ga je na neki način spasio, ne samo u tom trenutku.
Yellow Ledbetter – označavao je fajront, potrčao sam prema stapenicama kako bih uhvatio neki od preostalih taksija, crno žuti bio je sigurniji od ostalih, ali Patricija je potrčala za mnom. I ona je sjutra dan putovala nazad u Atlantu gdje je živjela posljednjih deset godina, srećno udata za nekog obojenog muzičara. Nije mi dozvolila da odem sam, u ta doba ništa nije sigurno u Buenos Ajresu, odgurnula je dilera, otjerala navalentnu prostitutku, osjetio sam se nevjerovatno.
Imao sam prelijepu visoku plavušu sa možda najljepšim grudima na planeti koja mi je bila bodyguard u jednom od najvećih gradova svijeta.
Htjela je da me otprati do taksija, da se tih pola sata vožnje kroz avenije prisjetimo nekih nikada započetih snova, da sebi obećamo da ćemo se nekada opet vidjeti i jedno drugom kažemo sve ono što se nekada davno naziralo, a prekriveno vremenom zaboravilo. Konačno stigli smo do mog hotela, lagana kiša koja je padala neodoljivo je podsjećala na spajanje nemogućeg, koliko god da je udarala, odzvanjala, pločnici nisu mogli postati kiša, ali muzika jesu. Gledali smo se u oči, zagrlili i naslonili usne na usne, stajasmo tako sve dok one kapi počeše da probijaju odjeću, samo usne na usne, bez i jednog drugog dodira, bez i jedne riječi. Bez okretanja, osvrtanja, ušla je u taksi,a ja sam samo bacio pogled prema svijetlima, vidjela se samo kosa.
Sjutradan dok sam se ustajao iz kreveta, primijetio sam veliki dio sebe kako i dalje leži, odbija se ustati, dok sam pakovao svu svoju robu kada bi bilo šta ubacivao u kofer činilo mi se kao da prolazi kroz njega, a tek koraci, svakim korakom jedan od najboljih djelova mene ostajao je neodvojivo zalijepljen za tlo velikog grada.
Onog trenutka kada sam sjeo u avion i pogledao kroz prozor tamo u daljini vidio sam sebe. Svjestan da samo mali dio mene uspijeva da se vrati nazad u Evropu zaspao sam, sa nadom da će se ono što je ostalo
od mene na ušću Ria de la Plate nadjačati ove mi neupotrebljive ostatke koji su preostali i zauvijek me ostaviti tuda šetam gore dolje Arenalesom, Floridom, Korientesom, ponavljam borhesove stihove i šapućem Kortaza mirišljavim prolaznicama.