Mutna je rijeka ove naše socijalne zbilje, vječito. Ova glibava voda po kojoj smo toliko godina puštali one papirne lađe nadanja u nekakav bolji svijet oko nas. Ne svijet tek u snovima moguć, već svijet tako običan, samo jednu nijansu bolji od ovog koji je tu. Ako može. Nije moglo. Otuda zasićenja…
Zasićenje je mlađe dijete Beznađa, neželjen plod majke Nade. Ko je bar malo gazio ovim iluzornim lavirintima i upoznao se sa čarima Prljavih igara bez granica u ovom precizno omeđenom Polju besmisla (popularno nazvanom: Region), morao je, toliko puta, osjetiti Zasićenje.
Nevolja sa svakim zasićenjem nije u tome što ono nagovara na odustajanje od traženja bilo kakve logike, bilo kakve promjene, bilo kakvog razbijanja ovakvog društvenog modela. Nevolja je u tome što samim zasićenjem ništa nije bolje – upravo je samo gore. Priznati trijumf besmisla, priznati pravila Nametnute Igre, u svim poljima života, opasna je odluka.
Nije, izgleda, velika mudrost prepoznati Šablon. Mudrost je – ona praktična, tako su nas učili – naviknuti na njega, “šablonizovati” sebe. Da bi se plivalo lakše. Impuls čovjeka vuče na reakciju, iako mu je i tako već previše svega. Tim impulsom Nepristajanja čovjek se osjeti nekako življim. Sebi življim. Između Zasićenja i Nepristajanja ide to klatno. U svakom kontaktu sa Državom to klatno ubrzava, poludi kao kompas na polovima.
Gadost je provokativna utoliko što je neizbježna. A mi smo zapljusnuti tolikim Gadostima, u produženom trajanju. Gadosti u politici. Gadosti na Poslu. Medijske gadosti. Gadosti u Kulturi i Prosvjeti. U saobraćaju. Svuda. Gadost je inficirala i najintimnije prostore. Međuljudske, prijateljske, čak i tolike porodične odnose. Sveprisutna Gadost.
Gdje joj je korijen?
Paradoksalno, baš u Zasićenju: ovim učaurenim uređenjem koji liči na sklepanu štalu koju su majstori ostavili da prokišnjava; korijen te Gadosti ovjeren je trajnim ugovorom između zagarantovanog Siromaštva beslovesne većine (kodnog imena: Narod) i besprizorne Pljačke grupe ljudi koja se predstavlja kao Vlast, vladajuća kasta. Svi pomoćni instrumenti Vlasti: nacije, vjere, jezici… samo su instalirani doboši po kojoj domaća sirotinja ima da udara iz sve snage, do iznemoglosti. Do kraja svijeta i vijeka.