Preduslov za bilo kakvu diskusiju o popisu stanovništva u Crnoj Gori je široki konsenzus da cijeli proces nije bio legalan, legitiman, niti sproveden uz minimum tehničke ispravnosti. Ogroman broj domaćinstava i fizičkih lica nije popisan, popis se sprovodio po biračkom spisku, zdrav razum diktira da je većina rezultirajućih kategorija čista laž, da i ne pominjemo nedopustive političke kampanje i pritiske. U prevodu, diskusija se tiče prezentovanih, projektovanih, nacrtanih, fingiranih rezultata. U još jednom prevodu, mi zapravo ponovo ne znamo ni koliko nas ima u smislu broja stanovnika!
Tragedija je što su ovakvim procesom i rezultatima svi u Crnoj Gori zadovoljni. Takozvane crnogorske partije koje sa crnogorstvom imaju vezu jedino u imenu se zore da su spriječile etnički inženjering. Takozvane sprske partije su odbranile čast jezika i crkve. Ostali narodi imaju svoje identitetske bantustane. Populacija generalno uživa mjereći čiji je veći (procenat). Kao i nakon svakih izbora ili referenduma, tako i nakon popisa manjini racionalnih ostane gorak ukus jer shvata da je to bila samo još jedna predstava za neuki puk.
Jedini medij koji je o popisu objektivno izvještavao jeste, razumije se, Radio Televizija Srbije ‒ RTS. Ova aleja velikana savremenog novinarstva emitovala je opskurnu emisiju “Oko”. Urednik formata je izvjesni Gorislav Papić, rodom iz Sarajeva, ali popisno stabilno Srbin i srpskoga roda. Važno je znati! Izgubljenog pogleda, nenaučen da otvara usta dok govori, jedva je emisiju priveo kraju uprkos tome što je sva pitanja, kao i odgovore, imao unaprijed napisane. Gorislav je studijski prostor podijelio sa tri sagovornika. Primus inter pares je bio legendarni Miloš Bešić iz Kruševca koji zbog broja letova na relaciji Beograd-Podgorica ima više sati u Embraeru nego većina pilota zlosrećnog Air Montenegra. Analitičar, metodolog, profesor, roker, univerzalni čovjek za potrebe svakog režima u obije države što su u njegovom srcu još uvijek zajedno sa trobojnom flagom. Osim Bešića, govorio je i uslužni Crnogorac Bogdan Živković iz Bara, poput Gorislava stabilno popisno Srbin i srpskoga roda. Jadna pojava, otužna egzistencija lišena esencije, pseudo istoričar kome radno mjesto čuva samo spremnost da napiše i kaže ono što mu se doturi. Ni prva ni zadnja kreatura imperijalnih beogradskih režima. Treći gost Goran Nikolić djelovao je kao da su ga omeli u ispijanju jutarnjeg frapea od manga jer nije uopšte imao pojma o čemu se govori o emisiji, te stoga nije ni dobio neku minutažu.
Pet momenata obilježilo je ovu, nevaspitano lošu, emisiju.
- Licitiranje identitetom
U maniru fudbalskih menadžera gosti emisije predvođeni Gorislavom Infantinom, o rezultatima popisa govorili su kao da je zadnji dan prelaznog roka prije početka Lige šampiona. Tako smo mogli čuti da Srbi odlaze u Crnogorce, Bošnjaci dovode Muslimane, vrijednost crnogorskog jezika opada, a srpska crkva čuva prednost. Kakvi eksperti, takav im i žargon. Nedopustiv javan govor na najsramnijem javnom servisu Evrope (doduše, ruku pod ruku sa RTCG). Samo je još falilo da se promuhabeti o pripremama u predsezoni i klauzulama ugovora. Temeljnog ugovora.
- „Prvi slobodan popis“
Živković, nezadovoljan što se u rodnom Baru većinski govori crnogorskim jezikom, stavio je na znanje kako je ovo ipak prvi slobodan popis. Ostaje nejasno da li će popisna sloboda umjeti da pjeva kao što su identitetski sužnji pjevali o njoj. U svakom slučaju, veoma diskutabilna izjava uzmemo li u obzir da je profesor Bešić utvrdio višedecenijsku stabilnost trendova, tj. da se procenti slabo mijenjaju. U toj konjukturi ispada da kolega Živković tvrdi da su rezultati prvog slobodnog popisa u odnosu na neslobodne popise – isti. Prebacimo li se na ravan individualne slobode i njenog oduzimanja putem zatvorskih kazni, to bi bilo kao da neko nakon odsluženja kazne traži od ukućana da ga zaključavaju povremeno mu donoseći bajati leb i klot pasulj. Besmisleno na svim nivoima, čak i u domenu besmislenog popisa.
- Dualni identitet
Većina emisije potrošena je kako bi se pokazalo da su Crnogorci i Srbi zapravo sijamski blizanci sa minimalnim razlikama, tipa dužina nokata ili nivo očnog pritiska. Bešić tvrdi da je bazni postulat dualnog identiteta to što reći Crnogorac ne isključuje automatski kategoriju Srbin, i obratno. Štaviše, kazuje Miki, to se i podrazumijeva, većina Crnogoraca će smatrati da je Crna Gora srpska država ili da je srpstvo neotuđivi dio crnogorstva. Interesantno je da se tokom ovih moronskih izjava profesor nije bavio statistikom, već je sišao na nivo pijanih diskusija ispred diskonta pića đe je konačni argument: to je vazda tako bilo. Dva nacionalizma, dva oka u glavi, dualni identitet, sve su to suptilni načini da se kaže kako je Crnogorac regionalni pojam. A sigurno imajući u vidu nepostojeći i fašistički dualizam Srbin/Srbijanac, prema kojem bi Bešić Crnogorce stavio u Srbe, nedozovljavajući da ih ti zli Srbijanci liše crnogorskog imena. Koje je srpsko… Zapravo, u uslovima postojanja dualnog identiteta, ne znam čemu uopšte popis. Mi znamo ko smo!
- „Ne možemo govoriti o dva nacionalna entiteta“
Foks Mulder i Dejna Skali podižu borbenu gotovost, oružje je u rukama, metak u cijevi, nakon dojave Gorislava Papića da su u Crnoj Gori nađeni strani entiteti, dvojac Dosijea X nije časio ni časa. Kud ćeš veću opasnost od entiteta, još nacionalnih. U nizu fleksibilnih tumačenja stvarnosti, horor vizijama etničke pupčane vrpce i strašnih tamnih dubina jezičke standardizacije, teško bi se snašao i Džon Karpenter iz najboljeg perioda. Tvrdnje profesora Bešića, gurua avgustovske većine, zapravo daju legitimitet izjavi njihovog starog kompanjona, a deklarativno arhi neprijatelja, Mila Đukanovića, da nam u nacionalnim torovima izbori nisu potrebni, već da se putem popisa možemo prebrojati koliko je kojih. Ako u integrativnoj etničkoj idili za tim uopšte ima potrebe.
- „Crnogorski jezik je nedemokratska praksa“
Prema mišljenju Bogdana Živkovića, uvođenje crnogorskog jezika kao službenog u državi Crnoj Gori putem Ustava Crne Gore nakon glasanja u Skupštini Crne Gore je duboko nedemokratski čin. I treba ga poslušati! Čovjek sa iskustvom života u Vučićevoj Srbiji, diljem vasione poznatoj kao kolijevka demokratije, najpozvaniji je da progovori o zakonskim procedurama u parlamentarnim sistemima. Istini za volju, osjetljivost na promjene ustava datira minimum iz vremena Slobe Slobode kada je par entiteta htjelo uz svoje ime dopisati i ono “suverena”. I htjelo i uspjelo. Živković vinovnike ove tragične autokratske prakse vidi u DPS-u i Nebojši Medojeviću, što je vrlo paradoksalno uzmemo li u obzir da u DPS-u ne više od troje ljudi stvarno govori crnogorskim jezikom. Pripišimo to neslobodi i aparthejdu ledenog doba koje je htjelo da se zaboravi na svetu činjenicu dualnog identiteta.
Ocjena: 2031. (iliti do iduće emisije, pardon popisa)