Horror Vacui

Horror Vacui – Užas od neispunjenog prostora

U slikarstvu, generalno u vizuelnoj umjetnosti i teatru, ovaj izraz označava strah, zazor gledaoca ili stvaraoca od slike ili prizora koji ima previše Neispunjenog prostora. To znači, prostora neispunjenog ljudima ili predmetima. Prenosno, to je i strah od tišine, nesvjesna strepnja da je svaki trenutak u kom nema glasa i muzike ‒ izgubljen ili beznačajan.

Ali, naravno da postoje životni trenuci kad je Praznina ili Tišina imperativ. To valjda najbolje zna onaj koji je iskusio duboku tugu i nesreću, kakva je ona nakon gubitka nekoga bližnjeg. Posebno ako je to bio gubitak izazvan besmislenom brutalnošću, poput ubistva ili užasne, iznenadne nesreće. Primarna humana reakcija morala bi biti Poštovanje prema onom koji nosi bol. Još kod drevnih Sumera, to je trajalo nekih 40 dana, mnogo prije hrišćanskog vremena: period koliko treba tijelu da se povrati u normalno stanje nakon Udara Bola. Ali u ovom haosu jeftinog života i jeftinih motiva 40 dana je predugo. Kao što nije predugo 35 i više godina istih laži, istog mizanscena, istih glumačkih postavki na ovom kičerajskom ringišpilu.

To o boli i poštovanju možda zna osoba koja je prošla takvo iskustvo, ali to ova sredina često zaboravlja ili ne želi da zna; nije nikada naučila taj nepisani zakon u koji se kune; u ekstremnom slučaju, nije je ni briga ‒ ona demonstrira Pobunu gdje joj nije mjesto: ne u srž, u permanentne obrasce zla, nego u (još jednu,  užasnu) posljedicu; pobunu, ne kao kulturu mijenjanja društva, nego pobunu kao mehanizam pomjeranja klatna moći. Pobunu, ne kao Neposlušnost i kraj naopakom, gotovo netaknutom sistemu, nego kao osvajanje prilike za još jedan krug istog. Iako logorejični političari i javna lica iz medija neprekidno brbljaju o poštovanju. Iako su toliki zakleti u crnogorska običajna prava i primjere čojstva, među kojim je i ono o učestvovanju u žalosti. Surova je istina da smo izloženi opštoj, višedecenijskoj deflaciji Stida i osnovne kulture, koja odvaja društvenu zajednicu od beslovesnog čopora hijena.

Razmišljajući o razlozima zašto smo izloženi ovolikom teroru bezdušnosti, gluposti i nemara, svih ovih dugih godina, sjetio sam se naslova jedne knjige pjesama Oskara Daviča koja sublimira ovo osjećanje: Mitološki zverinjak smrti.

U vremenima koja su najavljivala Munkov Krik, u periodu bratoubilačkog rata na ovom našem tužnom i mržnjom natopljenom prostoru, treštala je petparačka muzika, probrani pjesnici i pisci blejali su mitološke himne o svojim plemenima, o krvi i tlu, a Pobuna i Otpor ludilu bjehu svedeni na simboličku ravan, poput bacanja kamenčića u Veliki okean. Neustrojeni i neposlušni bjehu kamenovani, strijeljani prezirom i tihom izolacijom. Ili onim odvratnim, perfidnim post festum Poštovanjem, tipa: “Svaka ti čast, majstore, bio si dosljedan kad nije bilo lako!” U prepjevu, preživio si nekako, vražji stvore ‒ to je samo po sebi za poštovanje ‒ ali držimo te na istoj distanci. Ne uklapaš se, brate!

Sve do Danas, nekoliko decenija nakon te eksplicitne manifestacije zla, nakon promjena političkog personala na vlasti, doživljavamo nove lomove svijesti i časti, od istih ili sličnih protagonista i antagonista koji najčešće samo rotiraju strane, do neke Djece Zla koja su uvjerena da čine pravu stvar. U ime “starih ciljeva”. Možda jer gotovo nikog nije ostalo da objasni Razlog ovolikoj kolotečini u Brlogu u kojem su ostavljeni da Vladaju i odlučuju nad onim koji stradaju. Taj razlog na leži samo u troipodecenijskoj dekadenciji i slomu svake vrste javne Odgovornosti. Razlog leži u pristajanju ovdašnjeg svijeta na Kolotečinu kao na naš konačni usud.