1991. većina stanovnika povjerovala je da hiljade ustaša napadaju Prevlaku. Par godina nakon toga, isti su povjerovali kada im je onaj što je govorio o ustašama saopštio da o svemu nije znao ništa jer ga je Sloba Sloboda držao u polju dezinformacija. Onda su povjerovali da se srpstvo brani preko Drine, samo da bi poslije par godina povjerovali da će referendumom o suverenosti magično nestati svi naši problemi. Onda su povjerovali da se referendum mora odložiti zbog međunarodne zajednice, samo da bi par godina nakon povjerovali kako je referendum toliko urgentan da moramo prihvatiti 55 posto, takođe zbog međunarodne zajednice.
Godinama su vjerovali da je patriotizam pišati po zastavi dok god se ona na kraju poljubi i prisloni uz lice pocrvenjelo od tereta pljačke i šverca. Onda su povjerovali da je borba protiv takvog sistema moguća iznutra, sa građanskim strankama koje su građanske samo zbog toga što su im članovi građani. Nakon toga su povjerovali da čovjek koji je gradio svetinje želi da im iste otme. Kada su ih uspješno odbranili, povjerovali su da branioci svetinja traže vlast samo zarad dobra države i građana. Shvativši istinu suprotnu svojim prethodnim vjerovanjima, povjerovali su kako je vrijeme da se okrenemo ekonomiji. Nakon ekonomskog zaokreta od plate nisu mogli da plate kiriju, pa su povjerovali da je to zbog rata na istoku. Kada nije bilo hapšenja vjerovali su da je zbog policije. Kad je bilo hapšenja pa puštanja, vjerovali su da je zbog tužilaštva. Kad je bilo optužnica ali ne i presuda, vjerovali su da je zbog sudova. Kad je bilo presuda ali preblagih, vjerovali su da je zbog zakona. Kad je bilo zakona ali ne i primjene, vjerovali su da je zbog ustava…
Povjeruju li još jednom u nešto, a hoće, sve će poći u tri lijepe neprekidnom silaznom putanjom koju nazivamo protok vremena.
Interesantno je kako isti idioti što su vjerovali u apsolutno svaku laž serviranu od strane kvazi političara i medija kao pretorijanske garde svake vlasti, danas imaju mišljenje o međunarodnim odnosima, diplomatiji, kriznim žarištima, bezbjednosnoj arhitekturi, metodama rješavanja konflikata, govoru tijela, strateškim studijama, nuklearnim arsenalima, psihologiji političkog ponašanja… Imaju mišljenje o svemu, a ne znaju ništa ni o čemu. Stanovnici Crne Gore lakmus papir su doba u kome se znanje kupi čitajući internet članke pisane od strane onih koji obično znaju jednako koliko i čitaoci, samo su malo rječitiji. Prenose se izjave zvaničnika, a oni takođe znaju malo što, ako išta, dok im saopštenja pišu savjetnici koji su listom samo uspješni studenti magistarskih studija, bez ikakvog praktičnog iskustva. Kada se taj lanac poluinformacija ili potpunog konstrukta prenese na krajnjeg konzumenta, dobijamo prosječnog Crnogorca današnjice, nesrećnog, frustriranog, neobrazovanog, depresivnog, siromašnog, agresivnog, ali mudrog po pitanjima budućnosti svijeta.
Crna Gora kao zemlja sa najviše geopolitičkih analitičara po glavi stanovnika nema potrebu za školom. Đede će ocu, a babo će sinu prenijeti sve što treba da zna o Bliskom istoku, Latinskoj Americi, Hladnom ratu, ukrajinskom sukobu, sefardima, koptima, šitima, sunitima, Boko Haramu, Hezbolahu, Hamasu, M23, Sendero Luminoso, RAF, Konovalecu, Banderi, Todoru Živkovu, Kermitu Ruzveltu, Huseinu Fadlali, Omaru Torihosu, okupaciji Grenade, osamostaljenju Rodezije i, nadasve, Poljsko-Litvanskoj Uniji. Jer đede je u pauzama između krađe ovaca po Konavlima i ispijanja brlje u lokalnom diskontu sve to savjesno proučavao. A babo je, radeći kao opštinski ćata, svaku pauzu koristio da lista relevantnu literaturu. Oba su život tajno posvećivali penetraciji u tajne globalne arene moći.
U životu nije mrdnuo iz Lješanske nahije, ali zna prirodu terena kod Zaporožja i Bahmuta, klimatske uslove, pogodnost za djelovanje artiljerije i razumije vojnu doktrinu kroz kratkoročne ratne ciljeve. Najveća razorna moć koju je iskusio je bacanje petardi o Božiću, ali nema sumnje u karakteristike silosa i lansera za interkontinentalne balističke rakete LGM-30 Minuteman. Opali šamar đetetu kad mu kupi Beks umjesto Stele, ali zato ulazi u pojedinosti facijalne ekspresije Džej-Di Vensa na sastanku sa Zelenskim. Fiat Punto mu se raspadne na 120 km/h, ali je siguran da Orešnik leti na mahov broj 7 i da nijedan raketni štit protiv njega ne može djelovati.
Zbilja, rijetka je privilegija živjeti u takvoj zemlji, među prosvijećenom elitom. U zemlji đe je svaki segment društva u raspadu, ti proroci budućnosti svjetskog poretka, ujutro se očešljaju i kažu: “Bože kako sam pametan, nisam siguran da drugi zaslužuju moje ideje.”
Sa mislima usmjerenim ka skorašnjim izborima u Njemačkoj i refleksiji na evropsku bezbjednost, naš junak ide u supermarket da preostalih 136 eura do prvog potroši na đačku salamu. Na njegove reformatorske misli o preživljavanju planete, žena ga pita: “A kako ćemo jadan mi preživjeti?”
Gordo razmičući pramenove, on stavi prst na usne, te dok aristotelovski luta patnjama u pojasu Gaze, kaže: “Draga, o tome ću misliti sutra.”